Poete
Poete su kao vrbe ive
Tiho pate, još tužnije žive…
Sudbina je pjesnička golema…
Šta bi bilo da poezije nema?
Poete su vjesnici nadanja…
Protkani od patnji i stradanja…
Ko pisao u životu nije
Taj i ne zna pisat kako li je…
Poete su melem duše jadne…
Naše duše i žedne su i gladne…
Ko ne piše, srećnije i živi
Niti usud, nit sudbinu krivi…
Poete su neobična bića…
Ponaosob za sebe su priča
Blago onom ko tinja i gori
Sa njim narod zauvijek zbori…
Dok pišete, ulivajte vjeru
Sestre moje i braćo po peru…
Dok pišemo mi i postojimo
Sanjajući život i živimo…
Poete su kao vrbe ive…
Ne umiru, zanavijek žive…
Arsenije,
odlična pjesma, svaka čast.
Pjesnici su uvijek spremni da napadnu riječju, da razgale dušu riječju, da nahrane i sebe i druge riječju… Kako je samo ta “riječ” jaka i teška, jača od mača, teža od žive, hranjivija od hljeba i vina.
Zato pjesnici i jesu, upravo ovakvi, kakvima ih opisuješ.
Pozdrav, Miro
”…Dok pišemo mi i postojimo
Sanjajući život i živimo…
Poete su kao vrbe ive…
Ne umiru, zanavijek žive…” – sve je rečeno u posljednjim stihovima. od
Kolega,sta bih ja to dodala nakon ovakvih stihova.?…Volim tvoja proucavanja,dolazis do iskricavih saznanja,koja su u sustini oduvek u tebi..Drago mi je sto te ima…..da nije tako,trebalo bi te izmisliti,eto sad,pa ti vidi!
Pozdrav i zagrljaj od 3A….
Arsenije,
Istinita pesma!
Bravo!!!
Lepa