JADRANKA
Voleo sam, voleo Jadranku,
jednu lepu Zadranku.
Rumenih obraza, žednih usana,
visoku i vitku, bujne kose.
Sa talasima što joj se,
zamrse u nežne prste,
dok sa lica pramen sklanjaju,
skidaju, pa se nestašno igraju
i u vihore bure pretvaraju.
Iznenada mi popodne javi,
da sutra putuje za Majami …
Zbog posla i da nije mogla znati,
da li će zauvek tamo ostati.
Otišao sam da je ispratim.
Nismo žurili da se pozdravimo,
zagledani dugo u daljinu nemo.
Držali smo se za ruke i samo,
jednom sam još na rastanku,
poljubio Jadranku.
Posle sam mazio i Branku,
otmenu Dubrovčanku,
sa kožom od svile.
Sonja, devojka najbolja,
I druge lepršave kao iz bajke
morske vile, moje su bile.
Znao sam ranije da svratim često
u svako poznato mesto.
Na tren bi mi tamo raspalila maštu,
devojka neka dugonoga i laka.
Ali ni jedna, ni jedna kao Jadranka…
Dejan Ivanović