Najpre su srušili moje visine,
kulu lepote one, sasvim na vrhu brda,
da ne vidim bliske daljine naše,
da postanem rob i poput maškare, lude,
besciljno lutam i čekam da nečekam,
da milost nam daju i osvetle pute
one što vode tebi u lepote naše;
čekam da nečekam više, veoma se nadam
da zla ovog ne bude ni večno da traje,
da sreću opet, ponovo, napokon,
nama radosno daje.
I svašta smislili dalje ovoj napaćenoj duši,
sve zatvore svuda okolo srećom napunili
a zlo, pakost, mržnju, u javu pustili,
pa se nasladjuju kako to robovi ćute
i trpe u beznadju, tumaraju u boli
ulicama novim koje su naše nekada bile.
A ja sam pobeg’o u ravne okolne,
i tamo gradim najvišu kulu,
na najvišem bregu ravne ravnice,
tebe da vidim ponovo blisku,
da budemo sasvim i tamo i ovde,
da daljine nemaju nikakvog smisla
za neke voljene i neke sa srcem
i neke van zlobe i jada i roblja,
sa tobom mila čarobnice moja,
sa tobom uvek i kao i nekada,
miran i srećan,
sa tobom ja.
I šta više hoće od tebe i mene,
dosta su prepreka već postavili,
neljudi bez lica i glasa bez govora,
granice brane kao od Tatara
i ne haju za ljubav, o njoj i ne znaju,
ružnoće i gluposti javno postavili;
ali smo nadalje pametni i naši,
za dobro znamo, za ljubav znamo,
i nikom te sreće naše ne damo.
Neka ruše, bezlični ljudi, umova zlih,
glupaci pravi, ja ipak gradim,
i kulu moju opet da imam,
da tebe gledam i tebe snivam
i čekam sunce u ovom mraku
opet da dodje sjaj u bedaku
kao i uvek, kao i juče,
i svaki put tako,
mila moja.
(Bgd, 21.avg.2020)