Hod

  Hodi tmina čari tmurne Daha presječenog Tu je jutrom zora gurne Od sna nerečenog   Hodi podne nebu sunca Noći gaze svijetom Sve pepelno sebe bunca Sebe zove prvim letom   Hodi čovjek šume guste Zgazile ga vode Gdje ga tope suze puste Tu ga tuge hode   Hodi ptica sinja mora Hodi nebo … Настави са читањем “Hod”

 

Hodi tmina čari tmurne

Daha presječenog

Tu je jutrom zora gurne

Od sna nerečenog

 

Hodi podne nebu sunca

Noći gaze svijetom

Sve pepelno sebe bunca

Sebe zove prvim letom

 

Hodi čovjek šume guste

Zgazile ga vode

Gdje ga tope suze puste

Tu ga tuge hode

 

Hodi ptica sinja mora

Hodi nebo oblak tmast

Hodi tmasto do izvora

Da utopi hoda vlast

 

©Miroslava Odalović

 

Kao on što bio je ljubav je on

Za dahom ko za svjetlom Leptir krilom gonjen S ivice kraja odgurnut sklonjen Spržen u svijećama Sumor stazi put Prosjaku i vrećama Sašiven nebu skut   Nije znao ruke ni dodire Nije znao riječi ni boju krune Za ljepotu ginuv zemljano ponire Grobom i stihom da opet ne trune   Kao on što bio je … Настави са читањем “Kao on što bio je ljubav je on”

Za dahom ko za svjetlom

Leptir krilom gonjen

S ivice kraja odgurnut sklonjen

Spržen u svijećama

Sumor stazi put

Prosjaku i vrećama

Sašiven nebu skut

 

Nije znao ruke ni dodire

Nije znao riječi ni boju krune

Za ljepotu ginuv zemljano ponire

Grobom i stihom da opet ne trune

 

Kao on što bio je

Ljubav je on

Beskraju mogućeg sazidan tron

 

Kao on što bio je

Ljubav je on

Beskraju mogućeg sazidan tron

ZLOUPOTREBA DEMOKRATIJE

Demokratija je nezadovoljna, one je uvređena i ljuta, zbog njene zloupotrebe, koja se događa često puta.   Demokratija je na strani, u svetu svih naroda, jer se bori za njihova prava, koja je rezultat njihovih sloboda.   Demokratija nema oružje, i ona ne ratuje, jer se njen glas treba, u celome svetu da čuje!   … Настави са читањем “ZLOUPOTREBA DEMOKRATIJE”

Demokratija je nezadovoljna,

one je uvređena i ljuta,

zbog njene zloupotrebe,

koja se događa često puta.

 

Demokratija je na strani,

u svetu svih naroda,

jer se bori za njihova prava,

koja je rezultat njihovih sloboda.

 

Demokratija nema oružje,

i ona ne ratuje,

jer se njen glas treba,

u celome svetu da čuje!

 

Demokratija vidi njenu zloupotrebu,

zbog čega često “protestuje”,

ali najveće “moćnike sveta”,

ona neće zato ni da “psuje”.

 

Demokratija je protiv onih,

koji u njeno ime i ratuju,

jer je zloupotrebljavaju neki od njih,

koji i Nobelovu nagradu  za mir dobijaju!

Živko Begović

 

 

 

 

 

Tada-sada — Marina Adamović

Dok sam bila živa čaršav mi je bio od Kamija, navlaka od Dostojevskog, Kafkina jastučnica.. a sad su se vid i psiha upokojili, pa mi je i prvo slovo imena Hesea, Egziperija previše tvrdo …. samo otkucavam ono što je ostalo od prejake reči i znam, Branko ubiće me u celosti mada tako sve dobija … Настави са читањем “Tada-sada — Marina Adamović”

Dok sam bila živa

čaršav mi je bio od Kamija, navlaka

od Dostojevskog, Kafkina jastučnica..

a sad su se vid i psiha upokojili,

pa mi je i prvo slovo

imena Hesea, Egziperija previše tvrdo

…. samo otkucavam ono

što je ostalo od prejake reči i

znam, Branko

ubiće me u celosti

mada tako

sve dobija na smislu

kamin(n)gs

Pesme nedelje – maj 2012

Pesme nedelje – maj 2012/ bira Ljuba Obradović ЈЕДНА НОЋ Сних, дуго сних лепоте и чари тамне ноћи што ће јутром раним у очи моје доћи. Али буђењу дође час, чудан час: у поноћ, или неко доба ноћи, чух глас. Тих глас: Пробуди се у мрак густи погледај ! А подамном, на све стране сазвежђа … Настави са читањем “Pesme nedelje – maj 2012”

Pesme nedelje – maj 2012/ bira Ljuba Obradović

ЈЕДНА НОЋ

Сних, дуго сних лепоте и чари тамне ноћи
што ће јутром раним у очи моје доћи.
Али буђењу дође час, чудан час:
у поноћ, или неко доба ноћи, чух глас.

Тих глас: Пробуди се у мрак густи погледај !
А подамном, на све стране сазвежђа расут сјај,
надамном густи мрак, крај мене звезда пар:
очију пар трепти… чиме ли сам заслужио овај дар ?

Да ли је то само сан или неки свет други?
Сањиве очи, лепоте пуне, лагано се буде
… и ум са њима, и све се стопи у промишљај дуги:

Али ни очи ни ум не могаше о томе да просуде.
У то, ведро злата расу месец пун, у том трену
бљесну бреза сребрна, и ја дуго гледах њену сену.

© Дуле Р. Пауновић

VETRENJAČA

Moja braćo probuđena,
kako se pišu usnule pesme?
Jedna priča na levoj strani snova,
bića sazidana od vetra,
ako jednom probude se nemiri šaputanja.

Budi pesnik u uvalama ogledala.
Nema te, samo senke srca mog.
Tvoja pesma jedna sasvim svakodnevna.
Zokalica u srcu dok svemir šapuće tišinu,
orao leti, izlazi sunce, tajno pričam ti priču.

Čovek po ocu, poeta po majci,
kad jednom nestanem u zimskoj noći,
dan kasnije u vreme suncokreta.
Da li sanjam; zatvoriću oči,
peva se”nebeska munja”
poema o cvrkutu drozda.

Ne budite me noćas, tuga je u meni.
Boli li to kad jednom nestanem?
Nudim poslednji dan dok sunce zalazi.
Život je istina sećanja o bolu,
unapred nedorečeno groblje,tama,čama…

To je sve po običaju spomenik metamorfoze.
Ne slažem se, bez reči samo gluposti neke,
od glagola biti, nedorečen šta da vam kažem?
Razmišljanja jednog lica iz novina,
ostaću sam gazeći tuđe parloge.

Nad vrbakom mesec opijen srećom,
tamo negde kraj beskraja sklopi oči.
Buđenje nad svetom vodom, uspomena.
I osećaj za pokošenim senom.
Zvonite zvona sledi razgovor sa tagom.

Nemi jauk anđele moj samoće,
tvoja Marija, pleše, ćerka noći.
Hoću da budem pesma osmeha.
Izgubljeno-nađeno, kolektivna sreća,
jedna nova priča, jedno zrno snova.

Ne pitaj, ne daju mi navike i želje.
Da nije pesme najlepši osmeh od imena.
Dnevnik jedne istine, u ulici 100 godina.
Ako sam samo mislio kap pesme u oblak,
anđeo proleća, sjaj peska vremena.

Odjek molitve pored crnog trna,
vatrena žeđ gde sunce otopi led sa lista.
Srećnija budućnost na brodu od upora, spasenje.
Zašto pišem na kraju sveta na mestu rođenja,
s prolećem jednoj zvezdi na nebu, iskušenje.

Novembar se vuče pod tvojom jelekom,
boli me ljubav više no što bih hteo.
Spoznaja rajske odaje na zvezdanoj pučini.
Bezimeni dani teku u poglede,
mesec na papiru zajezdio kroz prazninu.

Još samo jedna pesma k’o zaljubljena bulka,
između potoka dva u plamenu vetra,
a sjaj u vetru na kraju sizifovog puta.
Sećam se te slike tek da se zna, života zov
i prolećna trešnjina rapsodija.

Trebaš li reći ili slutiš da je odbegla pesma?
Otputovaću u ljubav kao vetrenjača,
još jedan krug i više se ništa čulo nije.
Formula sreće, pitalice i cveće,
moja je slabost kroz ispovest presahnulog đerma.

Zašto uvek započinjem sa ja?
Nisam ja pesnik.
Tek da se zna, ja sam nezavršena pesma.
Ševarovo šaputanje, reč je moja mač.
Ostati svoj verujem nemam vremena,
odleti sve k’o pad milosrdnog anđela.

Crveno iznad duge, ljubav, vera i nada,
o budućem gradu pevam u društvu smaragdine muze.
Pesma pesniku vajari vekova, nisam sam.
Drvo života, san u bezdan,
seti se boje zalazećeg sunca.

© Darko Kolar Kolle

Pesma po svim pesmama iz knjige VETRENJAČA

BUDILICE

Utihnu dan, ućuta se veče.
Promiču tišinom budilice,
brojiš otkucaje starog sata.
Na zidu senka, igra se vetar,
granama Hrast, kao da diriguje.

Mesec nestaško provirio je,
zavesu sa prozora polako podiže.
Kao da ruka se pruža, nežno,
poput lahora, čelo ti hladi.

Zatvaraš oči, dah si pritajio,
osluškuješ, nadaš se koracima.
I gle, prolazi ulicom…
Pre stvarnosti rukom, kosu joj mrsiš…
Rasutu po ramenima, licu, ljubiš je tiho…
Na grudima ti diše, zaspala…

Sanja, ili se budi…
Ćutiš, zamišljaš, da si Mesec
zašao u sobu, njenu, gledaš kako spava.
Umoran putnik si što se prikrada,
postelji mekoj, ka snu i počinku…

© Branka Zeng

Čini mi se…

Čini mi se ponekad … Vrijeme da je stalo

I sve da je isto … Kao nekada

Pomislim u sebi … Griješiš budalo

Ništa nije više kao što je bilo

Prošla su vremena … Lijepa i srećna

Ostala je sjeta … Rijeka uspomena

Dok umorne oči … Beče u daljinu

Kunu život mučni … Proklinju sudbinu

Mislio sam negda … Život da je bajka

Dok shvatio nijesam … Da je kobni roman

Usud me prati … I voljena majka

Ne bi mi mogla pomoći …

Čini mi se ponekad … Da sam dijete

Bezbrižno što spava … Eh snovi pusti

Ostadoše pusti… I ja u njima

Čini mi se ponekad … Doće bolji dani

Dok živim u nadi … I dok varam sebe

Lijepo je uvijek … Još dok smo mladi

I dok možemo … Brinuti o sebi

Čini mi se ponekad  … Da je vrijeme stalo

I da ništa nije … Kao što je bilo

Pomislim u sebi … Griješiš budalo

Čini mi se… Ili pričinjava

© Arsenije Lalatović

DIREKTNA DEMOKRATIJA NARODU

Demokratijo samo zovi, “letićemo ko orlovi”, “leticemo kao ptice” za tvoje narodne pravice. Mi nećemo Demokratiju dati, ali nećemo zato ratovati, borićemo se za Tebe diplomatijom, sa našom narodnom Demokratijom. Miroljubivi demokratski narodi, žele da se narod oslobodi, od tvojih protivnika, “svemoćnih” u svetu “moćnika”! Direktna Demokratija naroda, stvara u državi pravni red, a u … Настави са читањем “DIREKTNA DEMOKRATIJA NARODU”

Demokratijo samo zovi,

“letićemo ko orlovi”,

“leticemo kao ptice”

za tvoje narodne pravice.

Mi nećemo Demokratiju dati,

ali nećemo zato ratovati,

borićemo se za Tebe diplomatijom,

sa našom narodnom Demokratijom.

Miroljubivi demokratski narodi,

žele da se narod oslobodi,

od tvojih protivnika,

“svemoćnih” u svetu “moćnika”!

Direktna Demokratija naroda,

stvara u državi pravni red,

a u zemljama gde nje nema,

stvaraju se nesporazumi i nered!

Živko Begović

Danas, 26. maja – Miro Beribaka

Danas, 26. maja . Danas sam beznadno tužan i ništa mi ne ide od ruke, vijesti, gore nego ijedan san ružan… Ne plačem, to suze naviru od muke! . Danas su me zaboljeli Kazani, prizori preklanih vratova, danas me boli Baščaršija i tuga martovskih svatova! . Danas me bole moje rane, paraju uši fijuci metaka, … Настави са читањем “Danas, 26. maja – Miro Beribaka”

Danas, 26. maja

.

Danas sam beznadno tužan

i ništa mi ne ide od ruke,

vijesti, gore nego ijedan san ružan…

Ne plačem, to suze naviru od muke!

.

Danas su me zaboljeli Kazani,

prizori preklanih vratova,

danas me boli Baščaršija

i tuga martovskih svatova!

.

Danas me bole moje rane,

paraju uši fijuci metaka,

bole me rane moje ranjene majke,

bole me riječi predaka!

.

Danas mi naviru sjećanja,

riječi ohrabrenja, stisak ruke,

sve oko mene je prizor nestvaran…

Ne plačem, to suze naviru od muke!

 

Miro Beribaka

ZAKLETVA NA ŠARENOM ĆILIMU

Slušam trotoare kako urlaju i korake prolaznika kojima je život, ukraden i nesiguran. Čekam jutro da se pojavi ispod zavesa trave i obriše strah iz noćnih mora. Pitam se, zašto je svet potisnut mržnjom, naoružan do zuba i dobro žive samo oni… bolesnog uma? Svet je izgubio lepotu, smisao života, zatrpan u otrov i odeven … Настави са читањем “ZAKLETVA NA ŠARENOM ĆILIMU”

Slušam trotoare kako urlaju

i korake prolaznika kojima je život,

ukraden i nesiguran.

Čekam jutro da se pojavi ispod zavesa trave

i obriše strah iz noćnih mora.

Pitam se, zašto je svet potisnut mržnjom,

naoružan do zuba i dobro žive samo oni…

bolesnog uma?

Svet je izgubio lepotu, smisao života,

zatrpan u otrov i odeven olujnom prašinom.

Više se ne poštuje priroda, niti zelenilo,

pa ljudima i oči obolevaju.

Dolazi dan kada će anđeli otvoriti kapije

i videti strahote zemaljske.

Obratiće se Gospodu Bogu

da nanovo zemlju uredi

i od velikog zla prečisti.

Spratovi piramida rasuće se!

Ulice će s nebesa padati, prikovane za zemlju,

popločane zvezdama, kuda će pravednici hodati.

Uskoro će i zajapureni mesec shvatiti

i videti da je zemlja bolesna.

Ptice će mahati slomljenim krilima,

a ljudi raditi otežanim i bolesnim telom.

Utkaćemo pravdu na zemlji u šarene ćilime

gde ćemo u miru spavati i lepote sanjati

nekadašnjih srećnih vremena.

Provući ću se tiho kroz redove slova

i poslati svoje izatkane ćilime po anđelima

da ih Gospod Bog ovekoveči

na kojima ću i zemaljsku zakletvu položiti!

Teodora Toda Matić-Medić

Sydney