SRECNA ZENA – milka vukic vujnovic

SRECNA ZENA ( Zbirka NADA ) . Vetricem je i sapatom mazi Ljubav koja se preliva Ocima zbija, Zvezde i duge poklanja, Iskreno, cuva i voli Od prvoga dana On ima nju I ona njega Oni imaju svega! Srecna zena postoji, Ljubavlju dom doji.

SRECNA ZENA

( Zbirka NADA )

.

Vetricem je i sapatom mazi

Ljubav koja se preliva

Ocima zbija,

Zvezde i duge poklanja,

Iskreno, cuva i voli

Od prvoga dana

On ima nju

I ona njega

Oni imaju svega!

Srecna zena postoji,

Ljubavlju dom doji.

DVA ANDJELA ~ milka vukic vujnovic

DVA ANDJELA ( zbirka ‘kosulja plava’) . OSECA, ZNA VIRTUALNO OZIVLJAVAS NJENE MISLI I OSECAJE ISTO TO PRIZELJKUJES… DVA DALEKA ANDJELA BOZJOM PROMISLOM POVEZANA

DVA ANDJELA

( zbirka ‘kosulja plava’)

.

OSECA, ZNA

VIRTUALNO OZIVLJAVAS

NJENE MISLI I OSECAJE

ISTO TO PRIZELJKUJES…

DVA DALEKA ANDJELA

BOZJOM PROMISLOM

POVEZANA

LOVORIKE TUGE ~ milka vukic vujnovic

.LOVORIKE TUGE . ” nada” 2012. . Lovorike tuge i mirisu tuzno Ulice nicije su drugarice moje Hodam tako kroz ovo vreme ruzno Dok stalno mislim na reci tvoje. . Iskrenost je vrlina i kazna. I zar me za to prijatelj mrzeti moze?! Naviru burna secanja razna… iskrena sam bila, o Boze! . Njegova senka … Настави са читањем “LOVORIKE TUGE ~ milka vukic vujnovic”

.LOVORIKE TUGE

.

” nada” 2012.

.

Lovorike tuge i mirisu tuzno

Ulice nicije su drugarice moje

Hodam tako kroz ovo vreme ruzno

Dok stalno mislim na reci tvoje.

.

Iskrenost je vrlina i kazna.

I zar me za to prijatelj mrzeti moze?!

Naviru burna secanja razna…

iskrena sam bila, o Boze!

.

Njegova senka u meni cveta,

Ali zbog nesporazuma srce jauce

Ne brisu se tek tako mnoga leta,

Kao da nije postojalo JUCE!

.

Nisam ti vise blizu i ”greju” me sete,

Boze, molim Te, smirenost mi podari!

U zivotu najbolje je dok si dete

Odrasle lome prolazne stvari…

TEŽNJA TEBI -Miladinović Sandra

TEŽNJA  TEBI Slomili su me i klečala sam uplakana pred svetinjom u crkvi, molila da me mržnja ne savlada, da me tuga i očaj ne pobede! Skupljala sam komadiće stakla, koji su se rasuli po mojoj duši! Ugasi tamu, odnesi nemir, i baci ih bezdan! Ti svemu daješ početak i kraj! Ako u mojim očima … Настави са читањем “TEŽNJA TEBI -Miladinović Sandra”

TEŽNJA  TEBI

Slomili su me i klečala sam uplakana

pred svetinjom u crkvi,

molila da me mržnja ne savlada,

da me tuga i očaj ne pobede!

Skupljala sam komadiće stakla,

koji su se rasuli po mojoj duši!

Ugasi tamu, odnesi nemir,

i baci ih bezdan!

Ti svemu daješ početak i kraj!

Ako u mojim očima nema svanuća,

i pored tvoje topline i zagrljaja,

ja bih bila kolevka bespuća,

ja bih bila ludilo beskraja!

Skupiću dušu u sam kamen,

dlanove pretvoriti u plamen,

tu je trzaj ko zagonetka večna…

Prenu me i  probudi sva čula,

sada mogu kud hoću da letim,

s’ tobom jača, svuda ću da sletim!

A, vuku me struje vasione,

u meni je ljubavi na tone!

© Miladinović Sandra

 

EVRO U POKERSKOJ “GABULI”

Grčka plače, grozne “suze” lije, traži evre, od Evropske unije!   Ne place Grčka sama, jer evra nemaju, još neke države, što briselski komesari znaju!   Teško za evrima “uzdišu”, Irska, Portugal i Španija, a za evrima “kuka”, zbog velikih dugova i Italija!   Da li će briselski šefovi, biti u dobrom “evrovom stanju”, da … Настави са читањем “EVRO U POKERSKOJ “GABULI””

Grčka plače,

grozne “suze” lije,

traži evre,

od Evropske unije!

 

Ne place Grčka sama,

jer evra nemaju,

još neke države,

što briselski komesari znaju!

 

Teško za evrima “uzdišu”,

Irska, Portugal i Španija,

a za evrima “kuka”,

zbog velikih dugova i Italija!

 

Da li će briselski šefovi,

biti u dobrom “evrovom stanju”,

da “spasu” opstanak evra,

i Evropsku uniju zahvaljujući njihovom “znanju”!

Živko Begović

,

 

 

 

U redu je

Prazna čaša pješčana djevojko 5 miligrama mozga na ivicama Ispijena do posljednje kapi Usisana tubirana Igrala si frikove sa pjesničkih uglova A mjesec sve blijeđi primjetio je Živo tlo i vašar vašar Vožnju na vašarskom polju Povrijediti znači ne osjećati   Sasvim sama U redu je Čovjek iza tvojih leđa Samo je sjećanje na ono … Настави са читањем “U redu je”

Prazna čaša pješčana djevojko

5 miligrama mozga na ivicama

Ispijena do posljednje kapi

Usisana tubirana

Igrala si frikove sa pjesničkih uglova

A mjesec sve blijeđi primjetio je

Živo tlo i vašar vašar

Vožnju na vašarskom polju

Povrijediti znači ne osjećati

 

Sasvim sama

U redu je

Čovjek iza tvojih leđa

Samo je sjećanje na ono ispred

On te dira po ramenu

On te dira suviše blizu

Suviše blizu za bijeg bijeg bijeg

 

Bez kostiju za oglod

Kroz kiše

Psi laju naslov

Ovog građanskog mirakula

En garde

Touchee nedotaknuta

Izbaci iz glave

Oslobodi se pjesama

Oslobodi se ritma

Nemelodičnog zloupotrebnog muzaka

U srcu tržnog centra

Sto preovlađujuće bolestan melodiju mumla

 

U redu je

Trejdmark iza tvojih leđa

Samo je sjećanje na ono ispred

A posebno ako je iko ikad

Znao ono pred očima

Spustio je uho divljem zovu

Bez mjesta da puziš kao ljudsko mladunče

Što isprobava prašnjavi pod majušnim prstom

Umočenim u nepoznato sa puno čuđenja i povjerenja

Izgubljenog kad odraste

Do poznanja dobra i zla

Kroz dobro i zlo

Dobrotu i grijeh

 

U redu je idi dalje

Tek ne misli dok voziš

Možeš poginuti od suviše semafora

Preovlađujuće dugom zaglavljenih

Tako drži se puta

Dotaknuću te poučiću te

Značenju krivina

I smislu ovog urbanog ritual

Ne gledaj opekotine pregrade

Usresredi se na bijelu liniju i stanice što glume

U divljem potoku ulica i vodopadima zgrada

 

Ovo nije vrijeme za levitaciju

U nenaturalnon nefacturalnom okruženju frendli

Gdje nećeš imati potrebu da dijeliš svoje misli

Misli uporišta napojnice brižnim konobarima

Kazne lošim taksistima

I nadoknadu za izgubljena članstva

U redu je

Neće primjetiti da unutra ima puno od riječi

Da bi išta rekli

©Miroslava Odalovic

PROKLETSTVOM PROTIV “AŽDAJA”

Mi nismo svi stopostotno dobrog vida i sluha, ali i pored toga sve dobro vidimo i čujemo. Ovo nisu snovi vizuelnih i čujnih zdravsteno-psihološkix halucinacija, nego događanja u organizmima “čovečijih duša”, jer svakodnevno gledamo suze i slušamo bolnu kuknjavu sveta, kako se guši u suzama i glasnom kuknjavom upućene “Aždajama”, kako nemilosrdno  uništavaju nešto najdraže … Настави са читањем “PROKLETSTVOM PROTIV “AŽDAJA””

Mi nismo svi stopostotno dobrog vida i sluha,

ali i pored toga sve dobro vidimo i čujemo.

Ovo nisu snovi vizuelnih i čujnih zdravsteno-psihološkix

halucinacija, nego događanja u organizmima “čovečijih duša”,

jer svakodnevno gledamo suze i slušamo bolnu kuknjavu sveta,

kako se guši u suzama i glasnom kuknjavom upućene “Aždajama”,

kako nemilosrdno  uništavaju nešto najdraže na sevtu, ljudske

živote nedužnog civilnog stanovništva.

Ceo miroljubivi svet, danonoćno cvili i plače, što su ove opasne i

nemilosrdne “Aždaje” došle iz nepoznatih krajeva da narodu

zagorčavaju i uništavaju živote , bez ikakvih obzira i milosti.

Da se sve ovo već duže vreme događa, mogu pored sveta da “potvrde”

razna prirodna i društvena kretanja, biljni i životinjski svet, a najviše

ptice koje svugde lete i sve ovo vide, pa su im od žalosti i tuge i krila

obolela, jer se plaše da vide i traže nemilosrdne “Aždaje” koje mogu da

se spuste na zemlju ili lete po vazduhu.

Narodne suze sveta, moliće svevišnjeg Boga, da uzme u zaštitu

civilno stanovništvo, žene, a naročito decu,da ih zaštiti od “Aždaja”

i kazni ih najstrožijom kaznom na svetu “PROKLETSTVOM”!

Živko Begović

 

Pesme nedelje – JUN 2012

HOĆU Ustreptale misli se skrovito provlače kroz želje i dopiru daleko put horizonta gde se visoravan dodiruje sa predvečernjim suncem! Kuda žure male namiguše, kikotave, razdragane? Nesebično, svesna i da grešim, ja ih pratim gledajući nebo, i te svitke raznolikih boja, pretačem sa neba  na polja! Divlja nana nežno se uvija, mesečina mirisom opija, a, … Настави са читањем “Pesme nedelje – JUN 2012”

HOĆU

Ustreptale misli se skrovito provlače kroz želje

i dopiru daleko put horizonta gde se

visoravan dodiruje sa predvečernjim suncem!

Kuda žure male namiguše, kikotave, razdragane?

Nesebično, svesna i da grešim, ja ih pratim

gledajući nebo, i te svitke raznolikih boja,

pretačem sa neba  na polja!

Divlja nana nežno se uvija, mesečina mirisom opija,

a, kadulja vesela u horu, kao eho dočekuju zoru!

Bršljan stremi uz jasen ka nebu,

ja ga grlim opijena čudom, a zvezde se redjaju trepćući,

i dok žurim da se vratim kući, koraci mi kratki vrlo teški,

neda mi se da odem odavde,

gde mi duša strah ne poznaje, i strast mi baš sve od sebe daje!

Ja bih htela da volim i ljubim,  zaboravim ovo krhko biće,

predrasude, nevidljive niti!

Sklopim ruke nemo prema nebu dok mi rosa izbija po čelu,

a, i san mi spušta teške kapke,

dišem teško i klonem sred bajke!

Prvi zrak osećam ko milost, život plovi kao barka sjajna!

Hoću da se zahvalim svanuću,

što sad noći nisu više tajna!

 

© Miladinović Sandra

Na Pesničkom trgu
-Oda Orfeju-

Dođe tako neko vreme kada
pametni zaćute, budale progovore,
a fukare se obogate.
Ivo Andrić

Dokle ću samo budalama
I fukarama da govorim svoje pesme!?
Bogovi mi s neba poručuju:
Bodane,
I kada si mrtav pijan
Na Bodanovom trgu
Srce te izdati ne sme.

Oduvek sam imao razumevanja
Za ostatak sveta
Kada su pesničke odaje zidali,
bez ikakvog osećanja, neimari.
Bože, gde li ti je bila metla
Dok su na nacionalnim trgu
Budala i fukara
Moje srce rasprodavali!?

Svud oko mene
Diže se teška buka
Zujale su muve, bumbari
Nacionalni heroji…
Jalove krave dizale repove,
Bukali uškopljeni volovi…

I samom Orfeju bila je muka
Da ostane na zemlji.
Bog je bio u velikoj zabludi
Dok su na akademskom trgu
Budala i fukara
Moj mozak
Na kašičicu rasprodavali.

Drogirani i kompjuteri
Na groblju velikana
Mesto cveća
Sadili korov i koprive
Mesto ptica
Pevaju gavrani i vrane

Bože, tvoje kiše
Nose sve na bunjište…
Ni u snu više
Ne može da se sanja
Kao na javi!

Šta se to sve kruniše
U sred bela dana
Na Pesničkom trgu
Budala i fukara?

© Dane Stojiljković


SASVIM LIČNO

Evo me ovdje gdje jesam,
i nisam tamo
gdje bih volio biti,
a voljeti i htjeti, nije isto!
A htio sam,
nije da nisam,
kao što i sada volim
sve ono što sam volio,
samo jače!

I odlučih,
kao, svašta-nešta mi dodijalo
pa digoh nogu kô ona žaba
kad vidje potkivača!
I krenuh nesvjestan, da je vrijednije
ono što voljeh, dostižno ili nedostižno,
od bilo čega što sam htio,
htio i sustigao ili ne sustigao,
a ipak htio!

Krenuh, sve ruho na meni novo,
u novim cipelama,
i torba nova,
a u torbu stavih tek neke sitnice
i hljeb preko pogače,
da mi se nadje, dug je put!

Pozdravih se i krenuh,
ne osvrćući se,
ne razmišljajući da, možda,
oca i majku vidim poslednji put!
I bio je!
Ne osvrnuh se,
a znao sam da su izašli
iza ćoška garaže,
da mi, brišuć suze dlanovima,
mahnu još jednom,
a ja se ne osvrnuh,
kao, teško mi otići!

Ne osvrnuh se, nesvjestan,
da brata gledam sada
i možda još jednom, dvaput,
ko zna kad!

Odoh, ne misleći
da korijen svoj ostavljam
da čami bez mene,
da trune u zemlji,
po kojoj sam koračao kao čovjek!

Rane svoje popljuvah,
pa ih sada popljuvane krijem,
da me ne otkriju,
da sam ja taj koji se
bez korijena sapliće svakim korakom,
o vlat trave, o dašak vjetra,
o svaki pogled nesusretljivih ljudi
koje svakodnevno srećem,
o sve beskorjene, poput mene,
koji su kao i ja
ostavili svoje korijenje,
da ga kiša zakišnjava
i da s vrha trune, sve dublje,
da ga nestaje
do najsitnije radosti
koje se sjetiti mogu!

© Miro Beribaka

ЈОВИЧИНА КОЛА

Ех какав је то вашар био!
Некада давно дивни дани,
на пространој зеленој пољани,
англери и коњи одабрани.

Долазили купци и продавци,
капарисали се коњи вранци,
рука се руци пружала,
добра пара се обртала.

Све је таман тако било,
само без Јовичиних кола,
брзо би се заборавило.
Памти трава два коња жерава.

Памте старе вашарџије,
Јовичине егзицире.
Пропао би вашар сваки,
да их било није.

Сремска кола дрвена,
запрега љубљвљу окићена.
Точкови дрвени шином опточни,
амови угланцани, коњи увежбани.

Све би за трнутак стало да се диви  мало.
Јовицин ритуал се добро занао,
пар кругова поред задивљене масе,
после…у “кетрицу” зна се!

Нуђене су њему велике паре,
одбио је белосветске мешетаре.
Сремачки понос ником није дао,
за живота”кајасе”није испуштао.

Вашар ко’ вашар још и данас живи,
није више као што је некад био.
Нема Јовице,кола и жеравих коња,
некада је било ал’ се није заборавило!

© Ђурица Еделински

Rasteš kao da te za uši vuku, prikaz knjige

Slobodan Zoran Obradović RASTEŠ KAO DA TE ZA UŠI VUKU, zbirka pesama za decu Poznati pesnik iz Bijelog Polja, Slobodan Zoran Obradović, je napisao velelepnu knjigu, RASTEŠ KAO DA TE ZA UŠI VUKU, za najmlađu publiku, ali i za sve uzraste, jer svi smo bili deca, razumemo decu, volimo decu i jednim kutkom naše duse … Настави са читањем “Rasteš kao da te za uši vuku, prikaz knjige”

Slobodan Zoran Obradović RASTEŠ KAO DA TE ZA UŠI VUKU, zbirka pesama za decu

Poznati pesnik iz Bijelog Polja, Slobodan Zoran Obradović, je napisao velelepnu knjigu, RASTEŠ KAO DA TE ZA UŠI VUKU, za najmlađu publiku, ali i za sve uzraste, jer svi smo bili deca, razumemo decu, volimo decu i jednim kutkom naše duse smo uvek deca. To je ovaj divni pesnik iz iskustva shvatio i svoje dragocene misli i inspiracije pretočio u slatke, duboke i trajne stihove. Knjiga se čita u jednom dahu, bez pauze i odmora, a njeni utisci, poruke i pouke traju celog života. Autor se na početku knjige obraća deci toplim rečima:

„Želim da vam kažem, maleni svijete,
I ja sam nekad bio dijete!
Malo sam samo porastao viši,
U igrama nekim mnogo sam tiši…
Hoću sa vama da se družim
i pjesmu kao ruku želim da pružim…“

U njegovim pesmama je dečji svet onakav kakav jeste, kako ga pesnik vidi i oseća i kako ga pamti iz svog detinjstva. Ove pesme su pune radosti, kao deca, deca su radost najveća, pune svetlosti, nade, optimizma. Po temama i motivima mogle bi se svrstati u nekoliko oblasti: PESME O ŠKOLI (Prvačiću, Đaci biraju, Maleni Gorštak, Redar, Gdje se osjecaš ko riba u vodi, Jesen, Zadnje zvono školskog časa…), PRIJATELJSTVO DRUGARSTVO LJUBAV (Volim do mene u redu da stojiš, Ljubav osnovca, Tvoj korak čujem odzvanja u glavi, Oda drugarstvu…), , RODITELJI (Koliko samo neprospavanih noći, Tata i sin, Tužan san, Slušaš da, Jutros tata ode do bolnice…), ŽIVOT ZNANJE PRIDODA ZDRAVLJE ( Rasteš kao da te za uši vuku, Savjet, Radionica snova, Ja ti se klanjam maleni stvore, Mala vila, Maza, Dječak i oblak, Laž…), ŽIVOTINJE LJUBIMCI DECE (O kakvog baš čudnog slavlja, Vodili su tebe do zoološkog vrta, Zekan, Putovanje u neizvjesno…), IGRE ( Pravila za žmurku, Na skijama, Na prozoru mraz dok šara…)

Sa ovim pesmama se raste uz puno ljubavi, na javi i u snu, u prirodi, u kući, školi, na livadi, pod vedrim nebom i suncem, u bašti, voćnjaku, u životu, u radionici snova:

„Od čega se san pravi?
Ništa nemoj reći…
Znam!
-Od smijeha, sreće i ljubavi!
Sa tobom ću snove peći.“
(Radionica snova)

„Rasteš kao da te za uši vuku!
Rasteš i jačaš desnicu ruku!…
Djevojke sad već nježno gledaš.
ipak igračke ne zeliš da predaš…“
(Rasteš kao da te za uši vuku)

Zbirka je puna dečjih bisera, svih sadržaja, pa i ljubavnih, gde se voli srcem i dušom dečjom iz sve snage, ljubav nevina, nežna, bojažljiva, poletna, krilata. Bez ljubavi i dečji svet bi bio siromašniji za jedno veliko osećanje:

„Volim do mene u redu da stojiš.
Pred školom zbog tebe važan se pravim!
Drago mi je kad vidim da se bojiš
Kad u tuči hoću pobjedu da slavim“
(Volim do mene u redu da stojiš)

Škola je u ovim pesmama riznica znanja, ali i mesto drugarstva i ljubavi, čime pesnik razvija ljubav i interes prema školi i znanju kao najvišem dobru što čovek može za sebe steći i šta mu niko nikada ne može oduzeti:

„Pa to je mjesto koje te voli
i znanje ti novo daje.
Riječ je naravno o tvojoj školi!
To je ljubav što vječno traje.“
(Gdje se osjećas ko riba u vodi)

Pesme o roditeljima su pune roditeljske brige, pažnje i ljubavi:

„Koliko samo neprospavanih noći?
Koliko hljebova što si slala
i pogleda niz put da li će doći?
Ne čeka majka da čuje hvala?“
(Koliko samo neprospavanih noći)

I pesme o životinjama su našle mesta u ovoj sveobuhvatnoj, i po sadržini raznovrsnoj, zbirci pesama. U pesmama se takođe sa ljubavlju govori o ljubimcima dece, životinjama:

„Vuka kad si spazila, sjetila se priče,
Crvenkapu pominješ- njega se ne tiče.
Nisi mogla da ćutiš, pitala si mamu
Medi da se pridružiš da te pusti samu.
(Vodili su tebe do zoološkog vrta)

Ppesnik iz iskustva zna da je igra za decu nešto veoma značajno, da se deca uz igru razvijaju, rastu, uče, druže, oponašaju odrasle. Igra je za decu nešto ozbiljno, kao za odrasle rad i odgovorni zadaci.

„Vani lagano odmiče noć,
Jednom se kući mora poć.
Dok se kriješ, čučiš u travi,
Misli se razne vrte po glavi.
Da im se kriješ-da traže do jutra,
a ti da žmuriš kad dode sutra.“
(Pravila za žmurku)

Pesme su pisane jasnim, sočnim, deci pristupačnim jezikom, srcem i dušom čoveka i pesnika koji voli život, decu, ljude i svima poklanja dovoljno pažnje i ljubavi. Knjiga sadrži fantastične ilustarcije koje pojačavaju želju za čitanjem ovih predivnih dečjih pesama. Pune su znanja i vaspitnih poruka, pisane tečno, jasno, skladno, slikovito, zvonko, kao kad teče najlepša reka bez prestanka, a ti gledaš, slusaš, uživaš, rasteš… Stvarna, realna poezija, puna ritma, divnih rima, stilskih figura, što snažno deluje na maštu, osećanja i na svest čitalaca uz visok nivo estetskog doživljaja, pouka i saznanja.

Ovo je vrhunska dečja poezija, visoko umetnički i pedagoški vredna, jedna veoma uspela pesnička tvorevina. Ovo je knjiga za svaku biblioteku, a posebno za škole i roditelje. Pesme su putokaz deci u bolje sutra, u svet odraslih koji željno čekaju, najbolja veza sa stvarnošću, ali i sa snom i maštom. Pesme za decu Slobodana Zorana Obradovica zaslužuju da uđu u čitanke i školsku lektiru za učenike osnovne škole. Prezentiram u celini tri pesme iz ove prekrasne zbirke, da bi se dobio pravi utisak o bogatsvu dečje poezije pesnika Slobodana Zorana Obradovića.

Slusaš da…

Slušaš da
Trava raste
Odlaze nekud i vraćaju se laste
Zemlja se oko sunca kreće
za med pčelin potrebno je cvijece

Pa da je atom u osnovi svega
Planina je veća mnogo od brijega
za okean jezero je samo tačka
Drugovi nisu pas i mačka

Do oblaka samo ptice lete
sve to ti novo jer si dijete
učiš i učis
i još toga ima
I vidis kako znanje se prima
Ko sjeme biljke kad posije čovjek
A ona raste izgleda dovijek

Al nešto ne učiš-jednostavno znaš
Srce maleno kome da daš
Pred kim ništa ne želiš da krijes
Oči dok sjaje i sretan se smiješ
Riječi zvuče ljepše no bajka
kada ti nježno šapuće
MAJKA

Ljubav osnovca

Koračaš ulicom-ulica sija!
U školi kad si-škola mi prija!
Bioskop voliš? Fudbal ne gledam!
Bez tuče kažeš- i ja se predam.

Svi mi se čude, društvo se smije.
S tobom pod ruku, briga me nije!
Šta oni znaju šta je to car
I kako je ljubav predivna stvar!

Ne mogu da učim-stalno te vidim.
Ispadam glupan-malo se stidim.
Oči zatvorim, hoću da zaspim,
Ni to ne die-puko sam sasvim!

Doktora pitam šta ću da radim?
Kaže mi trči-ja cvijeće sadim.
Postajem maza, zato te molim,
Kaži mi nešto-muški da volim.

Savjet

Nemoj da budeš od sebe bolji,
Ne moraš da si drugima po volji.
Lijepo je da budes jak,
Još ljepše ako si dobar đak.

Ne moraš svima baš da se svidiš.
Takav si-kakav si, nemoj da se stidiš!
Osmjehom kada dragima zračiš,
Nisi ni svjestan koliko im značiš.

Jednom si samo zaista mali,
zato se igraj-vrijeme ne žali:
Na smijeh, na radost-na igre nove
i sanjaj samo šarene snove!

Sve to radi sa društvom skupa,
Kada si sam i igra je glupa.
Pa kada život ka starosti vam krene,
Bićete djeca uz uspomjene…

Prikaz knjige uradio mr. Avdulah Ramčilović

Nemušt

    Tajno tamna sunčano bilo Do tkanja tvoga nesvita i zore Sa zova do mira dola i gore Pozovi me sebi nemušta silo   Sasni me suncem usnom i snom Ne gasni zorom nemuštim zborom Sasni me igrom i novim zovom U bujici vrtlogu bezdanom   Sutra mi strasti raspni na dah Nek dišem … Настави са читањем “Nemušt”

 

 

Tajno tamna sunčano bilo

Do tkanja tvoga nesvita i zore

Sa zova do mira dola i gore

Pozovi me sebi nemušta silo

 

Sasni me suncem usnom i snom

Ne gasni zorom nemuštim zborom

Sasni me igrom i novim zovom

U bujici vrtlogu bezdanom

 

Sutra mi strasti raspni na dah

Nek dišem između pepela i bola

I nikad riječi ne tvori u prah

Da ne umre jezik gore i dola

 

Tajno tamna sunčano bilo

Do tkanja tvoga nesvita i zore

Sa zova do mira dola i gore

Pozovi me sebi nemušta silo

 

1997.

 

©Miroslava Odalović