U smiraje neke, samo more čujem
u daljini
bubanj
što odzvanja u ritmu veslača, Karaka galije
Nemir tad osetim što mami dubinama znanim…
(gde odbačene, počivaju Scila i Haribda)
Dal’ na moru il’ bitkama nekim, radost izgubih?
U smiraje neke, kad već Sunca nije
pojave se mirisi i zvuci, i toplote bljesak
talasi o hridi što se lome
(to Posejdon sa Olimpa, u pučine bezdan skače
praveć pri tom gromoglasam tresak?)
gazeć’ vlažan pesak shvatam, da Itaka, isto tako tone.
Sad, da mene nema i nas da nije
sve bi bilo isto, držim.
Za godina tristo, ili milenije…?
Prebrzo se s’mora vratih, vučen Itakinom srži!
Ili, bolje da sam tada na pučini ost’o, da l’ bi i tad sve bilo nam isto?
Želeo je Odisej biti, od života brži
svetost, slava sve što se zasluži
kao Sparte onih, s Termopila, tristo…