Категорија: Omer Kličić

Živimo pod istim nebom,

grije nas i jedno sunce,

imamo i ljubav svoju,

za kojom nam kuca srce…

…

Ali nije tvoje nebo,

isto kao moje sada,

ni sunce ne grije ovdje,

kao  iznad tvoga grada…

…

Ni ljubav nam nije ista,

tajne su to: moje, tvoje,

otkriti se  draga, mogu,

gdje postoji samo dvoje.

Dogodi se danas,

nije neka šala,

trogodišnja Vanja,

frizerka postala…

Sa  češljom u ruci,

mušterije mazi,

da ostavi uho,

Vanja strašno pazi…

Prstićima kao,

makazama reže,

da ostavi uho,

Vanji je najteže…

– Firzura je pala,

al’ pošto se znamo

– kazala je Vanja –

pet maraka samo!

Mila moja,prošlo je tek nekoliko sati otkako se nismo čuli!

Silno mi nedostaješ, ali drukčije i ne možemo…

naš razgovor ne služi za komunikaciju…

to je razgovor nepoznatog sa nepoznatom…

hiljade različitih osjećaja, želja i  nadanja…

To je razgovor dva suprotna i različita svijeta!

…

Srećo moja jedina, ne mogu priznati strašan poraz!

Danas sam shvatio da je dugo vrijeme učinilo svoje…

poput vodene stihije, odvaljalo nas u suprotnom smjeru,

vuklo nas nemilice po trnju…razbijalo o kamene stijene života.

Prošlo je mnogo godina mila od našeg prvog rastanka,

godina koje traže oprost i golemo razumijevanje…

…

Jedini izvor snage, mila, je naša davna – prva ljubav!

Ona je nedirnuti, sveti izvor sa koga bi sada trebali piti…

izvor koji bi morali snažno uzburkati, pokrenuti.

On je svjetionik na nepoznatom moru, a naš brod, prepušten je orkanima…

svjetonik ,  koji nam jedini može pokazati pute!

Plovimo ljubavi moja, bez: kompasa, kormila, posade…

…

(…pismo vraćeno s naznakom: Primaoc nepoznat!)

Ljubavi moja, sinoć sam te ponovo sanjao!

Bili smo mladi i čisti: poput  pupoljka ruže, jutarnje rose…

Smijali smo se srećni, srce mi je poludjelo, najmilija moja…

Dodirnuo sam ti nemirnu kosu, dotakao te nježno po licu…

a ti mila, ti si me pogledala najljepšim očima na svijetu…

pogledala izvorom prepunim tajni…izvorom beskrajne ljubavi…

…

Prva ljubavi moja, sinoć si me ljubila nježno!

ljubila si me i govorila: – Mili moj!!!

Snažno si me privila uz grudi… a ja sam zadrhtao…

I, rekla si mi: da mi imamo djecu…imamo kćerku…

rekla si mi da nas ništa ne može rastaviti…

tada sam zaplakao i u suzama se probudio!

…

Najdraža moja, san mi više nije dolazio!

Bdio sam sa nama, Bogu se molio… molio…

molio sam se za tvoje zdravlje, za osmijeh tvoj…

pozvao sam Ga da svjedoči mojim osjećajima prema tebi!

Molio Ga da nas zaštiti i čuva…

molio za još jednu priliku naše ljubavi…

Jedina moja, oprosti mi što Te ovako zovem i  ovako se obraćam…

Tako Te i jedino poznajem, ne mogu…ne znam…

ne poznajem drugo ime za Tebe…

Znam da nemam na to pravo, bar ne na ono MOJA…

Znam i da će ovo pismo ostati nijemo i bez odgovora,

nemam prava ni pomisliti, da ćeš ga pročitati…

…

Jedina moja, pišem ti jer ne mogu a da ti ne pišem…

pišem ti jer sam stalno obuzet s tobom!

Pišem ti jer u tebi vidim sve oko sebe, vidim proljeće…

dugine boje, sunce, mjesec i zvijezde, prve ljubičice…

vidim nasmijane ljude, veselu djecu…

u tebi vidim ptice, bijele oblake i smaragdnu rijeku…

…

Jedina moja, da li si i ti jednom voljela?

Ako jesi, onda poznaješ ljude kao što sam ja…

poznaješ ih kao vlastitu sebe…poznaješ ih u dušu,

stari ste znanci – vi niste jedina, nepoznati!

Mi se, jedina moja, poznajemo po ljubavi…

poznajete po sreći i bolu…po nemogućoj ljubavi…

Vjerujem da se sjećaš mladosti naše…

sjećaš se, možda, bogatstva u duši našoj…

blaga koje smo uvećavali, stekli i imali,

i poslije poput pijanca ili kockara,

proćerdali na zadnju prelivenu čašu…

na lošu kartu, kartu koja ne dobiva…

*****

Vjerujem da se sjećaš prve ljubavi naše…

sjećaš se, možda, kako su nam pjevala srca…

uz muziku nebeskih harfi, kako smo šaputali tiho…

često, uvijek si mi govorila: – Mili moj!

A ja, ja bih od sreće izgubljen rekao: – Ljubim te jedina moja!

Onda smo uzdisali, plovili na krilima ljubavi…

*****

Vjerujem da se sjećaš naših snova i nadanja…

sjećaš se, kad smo maštali o djeci našoj…

sjećaš li se imena naše nerođene kćeri…

I, sjećaš se oluje koja je došla iznenada,

gromova koji su udarali, razarali… rušili,

i srušili sve što smo imali…

*****

Vjerujem da se sjećaš da smo se ponovo sreli..

na Valentinovo si se iznenada pojavila…

došla si predivna, blistava i nasmijana…

srca su ponovo zapjevala uz note nebeskih harfi…

pjevala o vraćenoj mladosti, pjevala o snovima i nadanjima…

ispjevala odu baznađu i izgubljenoj ljubavi.