BILA JE TAKO LEPA…
Gledao sam je tako nečiju i bila je…
Oh Bože, bila je tako lepa.
Onako zanosna plesala je s’ njim.
Sto puta lepše nego sa mnom.
Sto puta spretnije nego sa mnom.
Stoput vatrenije nego sa mnom.
Stoput sporije, stoput laganije.
Ma stoput nežnije.
I zamisli, bila je toliko čarobna.
Gledala ga je tako nežno, tako zaljubljeno, a kada me je videla samo se telom uz njegovo telo pripila snažno.
Da mi dokaže kako je srećna, da mi pokaže kako je voljena, da mi dokaže koliko je lepa s njim, lepša nego sa mnom.
Da mi pogledom kaže kako dobro pašu on i ona, jedno uz drugo.
Da su stvoreni jedno za drugo.
Da mi nije više mesto u njenom životu…
Sad me je ostavila po strani, da budem nemi posmatrač u kome su njih dvoje sretni, zagrljeni, zaljubljeni, a ja sam samo levo smetalo.
Ja sam putnik njene prošlosti,
Ovaj čovek koji drži moju ženu u rukama je njena sadašnjost.
Ja sam to dozvolio…
Ona više nije moja.
Ona nosi trag njegove kože, njegovih dodira, njegovih usana.
Moje više ništa ne stanuje u njoj.
Ni u duši, ni u telu, ni u sećanjima.
I gledam je, tako lepu, tako čarobnu i znam…
Nemam prava da je krivim.
Krivica je tu samo moja.
Gledam tu lutku od žene, koja mu se smeši, šalje mu poljupce i krivim sebe.
Zato što je meni mogla da šalje poljupce…
Mnome je mogla biti opijena.
Meni bi mogla da se smeši
Ja bih bio taj što crta taj lepi osmeh na tako lepo lice.
Sada sva ta lepota mojom krivicom pripada nekom drugom.
Nekome ko nisam ja.
O bože zašto je toliko lepa?
O bože, zašto sam toliko glup?