Vreme tuge- Marijana Bogdanovic

Doslo neko vreme
kada moje oko
setna neka suza
neprestano kvasi.
Postalo je ono
tamno i duboko,
nema srece koja
tako nezno mazi.
Nestali su oni dani…
Sada ih brojim,
kad mi lice bese
osmehom spokojnim
prekriveno, lepo.
A sad je daleko…
I da li ce doci?
Umorne su noci
besane i teske..
Cekaju na nesto,
secaju me vesto
hrabre me i bodre
na putu do slobode.

Sama – Marijana Bogdanovic

Kada misli mi se sklone
ne znam na koju bih stranu,
Pobegla bih rado
plasim se da ostavim me samu.
Cesto me vrebaju senke
okretajuci mi ledja,
Ne znas i nikad nisi
Da…To me strasno vredja.
I sve da podnesem mogu
I udarac i galamu,
Ali prevaliti jos ne mogu
Molim te, ne ostavljaj me samu.
Padace teske kise
a ja cu stajati sama
sve dok jednoga dana
preglasna ne bude galama.
Kako da stisam tugu
dok para srce moje?
Lako se prkozi tuzi
kada se deli na dvoje.
A ja sam ostala sama
i sada sve mi smeta,
Prisutnost tvoja me slama
ko senka sada se setas.
I nema onih dana ni onog
predivnog leta,
Kada si bio mi hrana,
Vazduh i voda, o nema…
Sada si samo avet nekog minulog doba,
Zakleto predamnom stojis
zavestan bices do groba.
A ja necu tako da stojis
ko vojnik pred generalom,
Ja hocu da me volis,
Da se ne osecam samom.

Ne volim – Marijana Bogdanovic

Ne volim miholjska leta
Ni oluje usred zime,
Ne volim kad me ne spominjes
Ni kada uzalud trosis moje ime.
Ne volim sunce na jastuku mome,
Kad budim se sama svrha prestaje,
Ne pijem kafu jer nije u dvoje
Ne volim jutra jer nemaju boje.
Ne volim ljude jer oni su srecni,
Ne volim osmehe jer nisu vecni,
Ne volim ni tebe iako slutim,
Ne volis ni ti mene vec samo cutis

Gnezdo- Marijana Bogdanovic

Gnezdo

Doslo je vreme da iz moga krila sada ptic poleti,

Rasirio krila, vinuo visoko, a ne zna da leti.

Misli ptice moje, oblake ce svojim krilima dotaci.

Kako da mu priznam, godine ce proci, s mesta nece maci?

Kako da mu otmem detinjstvo iz grudi?

Taj nevini pogled sto najlepse budi…

Kako da mu priznam da su price moje spakovane bile u najlepse boje…?

Toga vise nema…

Jer duznost je moja, ko i svake majke, da andjela svoga sada lisim bajke.

Da ga na put spremim, da ojaca krila…

Usmericu vetar u njegova jedra, pustiti ga necu da mu zebu nedra.

Strepecu nad njime negde sa visine, dok s’ vetrom u kosi ideale nosi.