ОЖИЉЦИ – Љиљана Тамбурић


Љиљана Тамбурић

ОЖИЉЦИ

Црне су њихове птице орале облаке беле
И плаво небо звуком цепале на два дела
Од страха, све су лале, тога пролећа свеле
И мртва остаху тада многа млађана тела.

Деца стављаху шаке на мале уши своје
Сузе крупније беху од цвета хризантеме
И птице међу лишћем престале су да поје
Молитвама су жене кратиле страхотно време.

Над Србијом се Луцифер борио с Анђелом Белим
Његова војска беше сва од ватре и гвожђа
У неједнакој борби ни ваздух не оста целим
Падаху камене кише ко зрна сувога грожђа.

Настави са читањем “ОЖИЉЦИ – Љиљана Тамбурић”

SAMRTNO PROLEĆE – Ljiljana Tamburić

SAMRTNO PROLEĆE

U njenom domu svakog se proleća davao pomen heroju
A heroj beše, deda i otac, pa muž na bojnom polju
Što htede život da spase sinu u nepravednom ratu
I da osveti usnulu dušu poginulome bratu.

Pradeda izgubi glavu na Ceru, deda osta u Šapcu
Očev se život ugasi čudno u vlažnom graničnom šancu.
Mnogo je ordenja stiglo u kuću al kuća glavu nema
Suprug joj odjuri, da bar sačuva seme od prezimena.

Život joj bio pun teške strepnje, zemlju su tresle granate
Ptice su pevale u pauzama pretužne ratne sonate
Vatreni oblaci skrivahu munje od kojih vid se gubi
Ubiše pravdu, istinu, ljudskost, izopačeni ljudi.

Toga su marta ko i ranije cvetale ljubičice
Uz njihov miris osećao se i dim od ptice – ubice
A ona – majka, gledala sina, jedino svoje čedo
Beše detinjast, slab i nezreo … I lice beše mu bledo.

Ne beše straha u mladom biću tih dana proleća smrtnog
Obeća majci da će sa drugom do vidikovca brdskog
Pa se trčeći uputi gradu da sretne svoju dragu
I ne sluteći da nikad više neće se vratiti pragu.

Na mostu beše susreta mesto, i mnogo ljudi na njemu.
Sunce je reku bojilo sjajem i niko ne vide senu
Ptičiji cvrkut prekide čemer u vidu groma i vatre
Sve što na mostu beše tog trena uništi se i zatre.

Delovi čelika raniše reku, suze je crne lila
Pod vrbama je sprženo meso da se ne vidi krila.
Majka izgubi sina jedinca tog toplog martovskog petka
Zlo što mu tada oduze mladost, nemade koren ni pretka.

-Jadna ti majka, jedini sine, ne mogadoh te spasti
Usud je srpski da trpi patnje, al vredi sve zbog časti
Tvoji su preci ginuli lasno od sablje, puške i noža
A tvoja sine i ne znam gde je, glava, srce i koža.

Odnese reka delove tela, tebe i tvoje drage
I druge ljude, nedužne, vredne, naravi mirne i blage
A sila strašna poruši sramno, mostove – na vodi vence
Dok su se prkosno na njima pevale rodoljubive pesme.

Ne beše ova majka jedina kojoj ubiše sina
Toga su proleća stradala deca od bombi sa visina
No ustala je Srbija tada, ko uvek što je znala
Slaveći hrabrost junaka vrlih što je za večnost dala.

Ljiljana Tamburić

GOLUBIJE PLAVA U MOZAIKU USPOMENA – Ljiljana Tamburić

GOLUBIJE PLAVA U MOZAIKU USPOMENA

Na trgu velikog grada
voda iz malih fontana
pleše sa južnim vetrom,
a vreli betonski pločnici
mole za prosutu kap…
Oko mojih nogu
golubovi traže zrno utehe;
sleću mi na ramena,
na vrh glave i ruke,
golicaju mi repom vrat,
čupkaju kosu
i recituju mi gugutanjem.

Zadrži me u toj slici Barselono…

Golubije siva
puni mi oči milinom
pletući oko mene nevidljivu ogradu
i odvlačeći me od sveta…
Perca se lepe
na belu haljinu
i kao sklopljene trepavice
kriju suze
za napuštenim mestom
prvog poletanja.

Lepetom krila mi razdanjuju dan
i ljube mi šake…
Golubovi
koje prvi put vidim
i koji me tek upoznaju.
Oko nas šarene vrteške
i restorani za bogate turiste
koji u luksuznim kesama
nose brendove što kratko traju
i koji golubove ne vide,
ne čuju
i retko šta o njima znaju…

Zadrži moj lik
u toj slici Barselono…

Tišina neba
iznad nas
vezuje leptire za oblake…
U daljini neboderi
seku rumene vidike…
Sa prvim sumrakom
u ovom gradu
ne lete letnji svici
već ove ptice traže krovove
u kojima će sanjati
tek pomirisane
dlanove.

U ovom gradu
kojim je Kolumbo šetao
sa svojom umornom svitom
mnogo je ptica umrlo gladno…
Utabano je u ove ulice
njihovo paperje
koje pod nogama osećaju putnici
što će na ovom trgu
provesti zvezdanu noć.

U baricama kišnice
utisnut je i moj lik…

Ostavljam ti ga
za sećanje jer odlazim…

Ne bi mi ova pesma
bila toliko lepa
bez slika u kojima ti si bila boja…

Ni ovaj grad ne bi bio cvet
bez zanosnog mirisa lipa…

Moja Barselono!

Ogrejala si me svojim očima,
fenjerima iznad klupa…
A lekovite šetnje s tobom
ostavile su traga
na pločicama ulica…

Prigrlila si me poput grlice
i smejala si mi se u lice
jer bila si moja
i nisam ti zamerala…
Upoznali smo se na prvi pogled,
gledali jedno drugo u oči
i divili se lepotama
koje smo otkrivali
svakog dana ispod palmi,
na plaži,
na trgovima…

Nikada neću zaboraviti
ove dane
koji su me usrećili…
Tvoju raskošnu lepotu
u bojama terakote
nosiću kao luč
za svoje sive dane…

Odlazim
i možda poslednji put
gledaš u moje lice…

Golubije sivo
sa Španskog trga
odnose ptice na nogicama
dok me ispraćaju prema istoku.

A ja im mašem i pevam:

Seti me se Barselono,
Zelena, sjajna, kockice
iz mozaika mojih uspomena!

Seti me se Barselono
Šarenorepo moje sećanje…

Ljiljana Tamburić

НЕВИДЉИВА СИ БОЖАНСКА СТВАРНОСТ – Љиљана Тамбурић

НЕВИДЉИВА СИ БОЖАНСКА СТВАРНОСТ

Невидљива си божанска стварност
Ти жива слико веровања мог
Пред тобом клечим, молим се, крстим
Пред тобом своју наду тропрстим
И тражим да ме обезгреши Бог.

Иконим твоје лице и скуте
Чуварко мога срца и душе
Верник у мени чува предање
Да нам је Слава важно имање
Док анђели ми о том певуше.

Нисам ни монах ни искушеник
Већ мали грешник што земљом гази
Но имам веру чисту искрену
У Славу своју и у Икону
Која ме верно од злога пази.

На зиду моме у дуборезу
Са пигментима код брата мога
Код сиромаха слика си мала
Коју му сестра некада дала
Да му осветли стазу до Бога.

Па можеш бити сликана златом
На сомот зиду царскога двора
Или да лежиш на хладној стени
У манастиру, цркви, капели
Без икаквога лепог декора.

Увек си она у коју гледам
Када запалим свећу за срећу
Јер ја сам Србин а Срби знају
Коме ће своју душу да дају
И коме мисли њине узлећу.

У дому скромном чувам свој олтар
Где Мајка Божја с Исусом лежи
А ти си Иконо, небеско цвеће
Поред кандила, крста и свеће
Од које свака невоља бежи.

И увек бићеш на првом месту
Ти заштитнице мира и здравља
Зато ти жижак јутром запалим
и уз молитву чисту захвалим
У духу српскога православља.

Љиљана Тамбурић

KOLIBA U VINOGRADU Ljiljana Tamburić

KOLIBA U VINOGRADU

Cele noći na prozoru mraz bukete cvetne šara
Tu su zvezde i grančice i šišarke četinara
Posrebrene zimske slike i kristali svih oblika
I u staklu zarobljene nežne scene krajolika.

Dok februar poljem hara, i napolju svet se ledi
Ja se sećam onih dana i jeseni što već bledi;
Vinograda roda punog i mladosti i ljubavi
Crnog grožđa u korpama, dobru berbu što se slavi.

Spazila sam njegov osmeh, kosu crnu, ruke snažne
Šeftelije behu zrele al ne behu tada važne
A ni zrna, soka puna, u rukama što se cede
Moje srce zaigralo zbog usana što se mede.

U samoći ove noći, ta mi slika pred očima
Trifundan mi pred vratima, a ne spavam već noćima
Te jeseni rodila se i trajala do po” zime
Ljubav moja vinogradska kojoj ne znam sad ni ime.

Paperjasti sneg leluja, nema vetra da ga juri
Dok mraz steže sve pod krilom što se krije i ćućuri
Iz daleka nekad jedva, čujem divlji zov vukova
Pa se opet sve umiri – ni života ni zvukova.

San mi dođe, al na kratko, u njemu mi sve se vrati
Oni dani međ’ gidžama za kojima sada patim
Ona jesen što je pismo kao mladu širu slatku
Ona zima snegovita, što prekide ljubav kratku.

Koliba u vinogradu beše gnezdo gde se krismo
Suva loza gorela je kada strasti sve otkrismo
Zaklesmo se da Trifundan dočekamo sa prstenjem
A sledeću berbu grožđa možda nečijim rođenjem.

Ova vatra podseća me na noć naših obećanja
Toplota mi raspiruje plamen davnih osećanja
U meni se namah javi ukus onog crnog vina
Što ga pismo zaneseni na iskap u inat svima.

Odneše ga Suđenice pre nego što shvatih zašto
Možda nisam bila ona o kojoj je često mašt’o
Patnja moja beše kratka, možda nije bio pravi
Drugi momci navraćaše u vinograd što se plavi.

Na krilima zimskih vila moje patnje odleteše
Slavim život bez obzira na ono što nekad beše
Jedva čekam da Trifundan pomiri se s Valentinom
I nazdrave u čast grožđa crvenim i belim vinom.

Evo noćas u kaminu pucketaju tanke grane
Žarevlje im pravi vrele, neprebolne teške rane
Crveni se ceo plafon, vatra pravi pir u mraku
Senka pleše noćni valcer, u crnome dugom fraku.

Miriše na smolu vazduh i borovu mladu koru
Molim Boga da zadrži na istoku belu zoru
Da još malo slušam sovu kako huči iz planine
I da zaspim u kolibi omamljena od miline.

Da zaželim, u tišini da mi Bog podari sreću
Jer sutra ću kroz smetove u crkvi da palim sveću
Za sve ono što je prošlo i za ono što će biti
U to ime za doručkom zdraviću i vino piti.

Koliba pod snegom skrita, a u njoj je mali svemir.
Slika meka ko idila ublažava svaki nemir
Snena kao mlada srna uspomene prelistavam
Dok još budna sitne sate na smotuljak namotavam.

Ljiljana Tamburić

Kategorija: Odrasli pesnici

БОЖИЋ БЕСКУЋНИКА – Љиљана Тамбурић

БОЖИЋ БЕСКУЋНИКА

У тишини на утрини два сирома ватру пале
Од храстових голих грана и по мало лишћа жута
Богу хвала, сутра зором, са весељем Божић славе
Обојица вером светом, руком божјом додирнута.

Ватра се до неба диже, жишке лете под небеса
Док језици од пламена месечево лице прже
Нека језа и хладноћа, груди ових људи стреса
Анђеоска нежна крила у животу још их држе.

Верују у једног Христа и рођење сад му славе
Знајући да живот даде да се људи спасу греха
И он ништа не имаде, роди се на шаци сламе
Ал постаде за род људски вера, нада и утеха.

Син и отац загледани у ватру што живот значи
Без чеснице и кољива дочекаће дан најдражи
Отац сину сузу брише- Сине мили, ти не плачи
Сутра ће нам бити боље, Бог ће срца да оснажи.

Остали су без ичега, протерани са свог прага
Надају се да ће једном можда тамо да се врате
Да не траже себи место од немила до недрага
Трудећи се да истрају, Исусове стопе прате.

Кад угасну звезде сјајне и зазвоне звона снажно
Нова нада напуниће радошћу и надом душе
Топла кућа, храна, пиће – не треба да буде важно
јер Божић је дан почетка чекања на Васкрснуће.

Љиљана Тамбурић

БРАТ НА ПРАГУ – Љиљана Тамбурић

БРАТ НА ПРАГУ

Отвори ми капију, да слободно с пута уђем,
заборавим где сам био, заборавим на све туђе,
разнедри ми авлију, да загрлим кров од куће,
да поново плот повежем, из потока младим прућем.

Привиј ме на братске груди, да се поносом окитим,
ракијом ме старом нуди, да се дома тад заситим,
Твоја ћерка нек ме чека, са погачом и са сољу,
зар од ове пожелети некад могу жељу бољу.

Пожели ми останак, да весео на праг седнем,
да с радошћу стар запевам и до неба тад досегнем.
Постави пред кућом сто, па заседни за њим први,
не мисли на протокол, од исте смо капље крви.

Наздрави ми пуном чашом, са ракијом или вином
нек се смеје плаво небо, ту над нашом очевином,
у здравици нека твојој, поменути буду преци,
благословом нек нас часте са икона наши свеци.

Оставих ти у аманет да сачуваш дедовину;
Затеко сам, кад се вратих, засејану нашу њиву,
и ливаду покошену, ону што је стари купи
и мушкатле под прозором, на зеленој, малој, клупи.

Па помислих тад на оне што одоше у свет бели,
а за њима оста прошлост, детињство и живот цели…
Сруши им се родна кућа, нема чему да се врате;
како само они пате, јер немају тебе – брате.

Љиљана Тамбурић

PUSTINJSKA ŽALFIJA

PESMA MESECA JUNA 2024

PUSTINJSKA ŽALFIJA – Sonja Bratić

Pitao si me jednom
pod okriljem začaranog neba,
posutog zvjezdanom prašinom,
u noći u kojoj se čula
pjesma pijanog zrikavca,
da ti povjerim sve ono
što čuvam
u najtananijim dijelovima svoga bića,
tajnu koju ćutim,
nedorecenu u svim danima
koji ostaju iza nas.
Gledao si me
ocima gladnim saznanja,
kao da u meni postoji neka zagonetka, mistična,
poput razotkrivanja cirkuskog šarlatana,
kao da će iz moga tijela
poteći rijeka riječi i donijeti otkrovenje.
Šta sam to ocutala, skrila,
kao pulsirajucu sliku
iscrtanu rukom veselog ciganina
koji sav svoj život nosi u jednom đaku.
To je tajna od sedam dana,
sedam noći,
sedam vjekova,
sedam beskonačnih
fantazmagoricnih svijetova
koji u dalekoj pustinji
stvaraju savršen neuništivi cvijet,
pješčane žalfije,
koja daruje pustinji svoje srebrno lišće, pokrivalo za zalutale,
iznemogle putnike.
Ta žalfija to sam ja,
oaza u nepreglednim dinam
koje me nanovo dovode tebi.
Ni osjetilo najiskusnijeg botaničara
nije pronašlo put do tog mističnog, nesalomivog cvijeta
koji stanuje pod mojim okriljem,
pokrivenim pješčanim
nepreglednim prostranstvom
u čijem svakom i najmanjem
zrncetu očitava se moja ljubav.
Ljubav koju ni suša,
ni vrućina od koje se gubi um,
do granica gdje pustinja
dobija obrise oaze,
ne može da uništi,
ta ljubav ce trajati
čak i kada se poslednja kometa obruši
u pokušaju da stvori neki novi svijet.
Zanavjek,
kada svi brodovi potonu
zajedno sa svojim jarbolima,
pustinjska žalfija
ostaće kao simbol prkosa i inata.
Pitao si,
dal je sve to istina,
kako cvijet moze da traje vjecno.
Samo sam se nasmijala,
vjecnost je ravna ludilu
koje se sadrži u jednoj riječi, Voljeti!

Jednoga dana
pored pustinjske žalfije
procice umorni beduin,
poželjeće da taj zanosni cvijet
otrgne iz divljine
i da ukrasi kose svoje dragane.
Ali cvijet neće imati tu sudbinu.
Nekom neviđenom magijom
svoje mjesto naći će
među koricama stare knjige,
i pobjedice svoje nestajanje,
promjeniće svoj oblik
i dugo među
stranicama starog papira
u kojem obitavaju mnogi junaci
zivjece jedan ziviot koji se zove čekanje.

Čekaće da u tvoje ruke stigne knjiga koja nosi odgovor.
Ugledavši ponosnu pustinjsku žalfiju,
niz tvoje lice krenuće tihe suze
i u tom trenu
saznaćeš tu davno sakrivenu tajnu,
saznaćeš koliko sam te voljela.

(C) Sonja Bratić

ПРОМОЦИЈА НОВЕ КЊИГЕ – У ЗЛАТНОЈ РОСИ СУТОНА – Љиљана Тамбурић

Audio snimio Marko Višnjić – Obrada Ljubodrag Obradović


Видео снимио Љубодраг Обрадовић


Видео снимио Славиша Паунковић

У организацији Културногцентра Крушевац, 7. 8.2024. године у 20:00 сати у Клубу КЦК одржана је промоција четврте поетске књиге Љиљане Танбурић У ЗЛАТНОЈРОСИ СУТОНА у издању Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ. У промоцији су учествовали: Љиљана Тамбурић, Љубодраг Обрадовић, Јелена Протић Петронијевић, а поезију су читали песници Удружења песника Србије –ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу: Милосав Ђукић Ђука – председник удружења, Јадаранка Крстић, Нада Гајић, Нада Милосављевић Кети, Драгана Марковић, Невена Карајовић и Миљко Шљивић. Поезију су читали и Љуљана Тамбурић, Јелена Протић Петронијевић и Љубодраг Обрадовић. Промоцију је осмислила и водила Љиљана Тамбурић заједно са Јеленом Протић Петронијевић. а Марко Вишњћ је технички водио промоцију и забележио аудио запис промоције. Видео су снимили Славиша Паунковић и Љубодраг Обрадовић, а фотографије су забележили  Живојин Манојловић, Веркан Гвозденовић и Ђурђија Обрадовић.


У ЗЛАТНОЈ РОСИ СУТОНА

У златној роси сутона купа се врели дан,
виси на српу месеца добродошао сан,
уморни лептир, на траву, испушта задњи дах,
на стакленим се крилима суши поленов прах.

Сенка палога дана, већ је прекрила свет,
ко слепи миш се будим, време ми је за лет
кад небо легне, полако, на оџак и на кров,
тишину и таму требам, па да кренем у лов.

У смирај заспалог сунца, ја не налазим мир,
а стихови тек почињу, свој раздрагани пир;
Наоштрим оловку добро, да јој је танак траг,
падају перјана слова на позлаћени саг.

Како се ближи поноћ, тако ми јача реч,
кида ми нити с животом и убија ме већ;
Из душе немири траже, да нађу себи пут,
док се на мене церека, са неба дукат жут.

© Љиљана Тамбурић

Настави са читањем “ПРОМОЦИЈА НОВЕ КЊИГЕ – У ЗЛАТНОЈ РОСИ СУТОНА – Љиљана Тамбурић”

LAZAREVA KRUNA – Ljiljana Tamburić

LAZAREVA KRUNA

Ima više od dva veka, kad obiše Turci rezu
na vratima Ljubostinje, te ukraše krunu knezu.
Od tog trena, zvona crkve, ko da mole sa zvonare,
prosipaju tužne zvuke, kroz raskošne četinare.

Ravanica nebu stremi, prema Bogu krst svoj pruža,
da svečani put pripremi, da ga pospe cvećem ruža;
Da što bliže nebu bude kupola joj Vaznesenja,
da se anđeli probude i otvore vrata njena.

Da Bog dušu Lazarevu, uspavanom telu vrati,
pa da tako oboženog, na spasenja put isprati.
U kneževim rukama će mesto mača krst staviti,
ovog puta neće Lazar, svoje ruke krvaviti.

A usnuli car nas zove, da palimo sveće žute,
da molitve krenu nove i osvetle, njemu, pute,
jer Lazar će jednog dana, u pohode nove poći;
Nema njemu ovde sana, smiriti se neće moći…

…Dok na glavu, koja leži, pored tela miomirna,
bez raspada i truleži, što miriše kao smirna,
krunu carsku ne povrati iz Stambola sa Bosfora,
pa da usput opet svrati, tamo gde se svratit mora.

Metohijom kada Lazar, s krunom svojom zakorači,
videće tad srpski glavar, kako beže osvajači.
Jer Srbija nije cela, obezglavljena j’ i ona,
nema njojzi Vaznesenja, dok je steže zla Sotona.

Pa Kosovo, srpsku glavu, sastaviće s telom njenim,
vratiti joj staru slavu, da ponovo svet je ceni.
Krunu carsku postaviće, na sred polja kosovskoga,
i Svevišnjeg zamoliće, za spasenje srpskog roda.

Kruna čeka na istoku, u turskome kazamatu,
dok Morava u svom toku, skuplja vodu čudnovatu
da njom leči srpsku muku i nameru ovu zlati;
Da osvešta onu ruku što će krunu da nam vrati.

Ljiljana Tamburić