Čuješ li, sestro
Sve što jesmo uvijek smo
Samo priučeni
Od krhkosti naše
Sve je stamenije
A nešto ispisuje u nama
Da je kroz nas protrčao život
Kao da ne čuje kako
Za riječima čeznemo
Kao da ne čuje vode što noćas
Strašnom govorljivošću grme
Nitko ne urliče, to se glasaju puti
To se u nama, brate, trijezne
Umorni putnici
U vodama koje ne razumijemo
Ali, sestro, zašto s nemirom
Umjesto sa snom
Galopiraju rijeke
Kao da se vraćaju svojim izvorima
Kao da kosti zemlje pucaju
I s kovitlacem zvjezdanim umirem
Ne umireš, brate (kamo ćeš
Ne otvaraj prozore), ne možeš
Osmisliti opsjenu iako
Strukturi harmonije ne izmiče
Ona je neisplakan zaborav, cvijet
Koji nitko ne može ubrati
Koji nas na ušću čeka