Аутор: Mirko Popović

Jutros ti sretoh oči (sa brojem
Višim od šeststotinašezdeset)
Ne mogah od tebe okrenuti pogled
U njemu plovila si, u njemu budne su
Bile strune tvojih gora
Pogledaj me u oči, one te pitaju
Dok spavaš i drijemaju zlî
Umiješ li još makar snom dozvati
Miris šume, sjećanje na zvijezde
Настави са читањем “PRED KRLETKOM – Mirko Popović”

Svaki put
kad Liza otputuje
iz oblačnog zida dnevne sobe
izraste ljubičica, zamirišu
boje karanfila
Настави са читањем “SVAKI PUT – Mirko Popović”

Čitaš dlane
Iščitavaš zenit
Da sačuvaš svijetlu
Točku mlaznjaka
Настави са читањем “KLEPSIDRA – Mirko Popović”

Ponovno je  odjurio  tamo  gdje se s nekim značajnim mimoišao. Je li to
bila ona… u povorci svakodnevnih prolaznika?! Kao da mi je graciozno poka-
zala način kozmičkog sporazumijevanja. Evo, netom je pisala da dolazi. I vra-
ća se u Sarajevo. Meni se vraća. A onda se  sjetio  kako  mu je prije mnogo
godina (umjesto razglednice) u srce utisnula svoj sjaj u očima, mali, poput
leptira lebdeći, plačni osmijeh i riječi:  „Ne,  nikada  se  neću vratiti, ni onda
kada, možda, spoznaš svoje grijehe. Jer ni tada nećeš umjeti u meni mene
prepoznati.“ Htio je tada nešto reći, izustiti,  ali  je, ukočen,  samo  nijeme
ruke  pružio  za sudbinom.
Настави са читањем “NE, NIJE SE IGRAO RADI IGRE – Mirko Popović”

Netko noćas otvara prozor
 Da otplovimo sa uzglavljima
 
 U šutnji cvjetaju mrazevi
 I mjesec cvokoće u dračama
  Настави са читањем "NIZ POLJE LEDENO  –  Mirko Popović"

Kad te na dalekim sprudovima svijeta
Vjetar zapljusne notama neodsviranim
Pjevaj
S kišama svibanjskim
Jer doći će opet ljeto
I ruke će moje biti
Ruj cvijeća u vazi
Настави са читањем “NE TUGUJ NIKADA – Mirko Popović”

Umjesto ulaženja u analizu naglog trzaja očnih mišića kao refleksa zbog sunčevog bljeska iza putujućih oblaka, Josip mislima pokušava slikati samo njemu poznato i vidljivo brzo mijenjanje boja na fasadi susjedne zgrade. Ali uskoro u osjetu njegova vida lagano se ukida oblik i veličina vidljivog zavisno  od treperenja kapljice kroz koju tupo gleda dok se ona nad prozorom male provincijske željezničke stanice neprimjetno uvećava i bubri sporim topljenjem snijega koji gore na krovu postaje osjetljiv na prve proljetne zrake sunca. Ili je sa raskrižja njegove tlapnje jednostavno pobjegla boja za kojom, dok sagara u njemu, nesigurnim korakom silazi u čekaonicu. U daljini čuje sve glasniji lavež pasa. „Primiču li se? hik!“ pita Zvjezdanu dozivajući je u po glasa, pa osluškuje. Jedan pseći profil bijel i nasmijan lebdi nad tračnicama koje napola  presijecaju zgradu… Sad mu se čini da bez laveža odlazi, tek prah neke sasušene  krvi ostaje u vjetru zavijajući s izgubljenom melodijom. I ruke mu nečujno vrisnuše  prema drugoj silueti – prema Zvjezdani. Zovne je ne čuvši svoj glas. Vidi je, to je ona, ona što je strpljivo godinama urezivala svoj lik u kamen i čvrstinu brižnog pratioca i sakupljača zvijezda za zajedničke snove. Ona mu se ne okreće i on pogledom dubî njen potiljak. Zaorivši se krupan ga glas trzne: „Vlak broj 309 stiže na prvi peron, drugi kolosijek!“ On koji je među sivim zidinama putničke čekaonice osposobljen za brzo uplitanje u tišinu i mumljanje, izlijeće  s vlažnim dlanovima sumraka na obrazima. U svome pitanju „Kad je prošao dan?“ glas mu Zvjezdanin zvoni u sluhu: „Zar i sad moraš…?“, pita ga romoreći više za sebe. „Misliš, hik, piti?“, pita je…pa zastane zakovanog pogleda u neku točku. „E… eto, tebi teorija, a meniii, o…ovo“. Teturajući pokazuje malu bočicu i zašuti, ali odmah potom ispusti glasnu sirenu: „E… neeeeeću! Ne idem n…nikamo“. Kretnja ruke mu se primiče boci. „R…rreko sam da neću više i evo poričem“, govori ne povezujući riječi, drobeći  glas… i još jednom  se časti gutljajem  ispraćajući klecave korake ka peronu, ne opravdavajući ni jednom mišlju svoju nedosljednost po pitanju poroka koji se zove alkohol. Za jednim licem, bijelim i nasmijanim gleda i šuti među krhotinama smisla. I osluškuje ono čega nema. „To psi laju, dddaleko  negdje“, govori i vidi kako iza Zvjezdanina zabrinuta profila promiču bregovi. „Što to prii…ičaš?“ mumlja slušajući  joj  uzdah: „Eh, Josipe moj, nekada si se slično trzao u  trenucima kad bi te usnulog „pogodio“, pa probudio snebapadajući stih…“

Sve je na svome mjestu
i kao da mi je to
što prvi put gledam
uokolo
odnekud poznato Настави са читањем “U POGLEDU – Mirko Popović”

još samo vjetar navrati
oživi bijele slike
u njenim očima
Настави са читањем “SNJEŽNE NOĆI U NJENIM OČIMA – Mirko Popović”

koraci stepeništem
skriti oku
možda je
netko dalek
pustim kolodvorom
otkoračao
ili je jeknuo
modri kamen noći
Настави са читањем “dok kiše odlaze – Mirko Popović”