Ustajala sam Između simfonije i maestrala Nizvodno za zemnim varkama Niz koje proljeće miriše Uranjala sam žudno u porijeklo priče U kojoj je neko spaljivao Tvoje nenapisane pjesme Gledala sam za kormilarima koji odlaze Kao trenuci što bole kad kuća je puna Fluidnog ljetnoga sumraka U kojem bezrazložna suza nagovještava Da se nešto nepoznato I … Настави са читањем “REKVIJEM – Mirko Popović”
No votes yet.
Please wait…
Ustajala sam Između simfonije i maestrala Nizvodno za zemnim varkama Niz koje proljeće miriše Uranjala sam žudno u porijeklo priče U kojoj je neko spaljivao Tvoje nenapisane pjesme
Gledala sam za kormilarima koji odlaze Kao trenuci što bole kad kuća je puna Fluidnog ljetnoga sumraka U kojem bezrazložna suza nagovještava Da se nešto nepoznato I besprizorno sprema
Slušala sam kako povjetarac lebdi Nad obrazima kao bol (Koji životu daje vrijednost) Prepuštala se eterskim česticama Što zasipaju vid davne nade
Čekala sam obećanje da ćeš čitljivo Biti ispisan bar u jednom trenutku svanuća Između simfonije i maestrala a znala sam Da tiho s uspomenama ulazim Na vrata ograničenog vremena ljudskog U koje nikad neće uploviti Naše zajedničko proljeće
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
Види све чланке од Mirko Popović
