Добродошли!
Uramio bih ravnodušja
listopadnih popodneva
modri beskraj u kojem
ne diše zemlja i kojeg
ne pobjeđuje vječni
šumor nad gradom
Uramio bih ravnodušja
vremena u kojima
nikada ne zalazi
ni sunce ni godine
Uramio bih tvoju ogrlicu
plavim obzorima
iz kojih ne dotiče
zagonetnost puta
od prvog sjemena
do zadnjega ploda
iz kojih ne cvjeta hadska
krv nad kolijevkama
niti se oblikuju grobovi
Plovim
s tvojom malom rukom
u ruci sve dok jutro
nezadrživo naraste
do zvijezda
Zadrhtim
jer ne znam
je li stvaran bio poljubac
ili je dječački san
sve više cvjetao
pred sjajnim licem
Proxime Centauri
u prozoru
Koju staru knjigu lista
tvoje crno-bijelo oko
dok sniježi nad ušćima
a ti s vremena na vrijeme
skeniraš poneku mrtvu
opskurnu zvijezdu
što daleko cvokoće
Sniježi noćas ti u bajku
spremaš pobjede
dah ruzmarina i želje
stranputice i nade
što bile su tek iluzija
a sve će stati u mali
kovčeg uspomenā
Noćas nad zaboravom
tvoje ruke naseljava umor
a htio bi znati
jesu li te na obrisima svijeta
jedne oči zaboravile, jesi li
lišen svrhe i onda
kad nemoćno nestaješ
niz uzlove srca
kao sitan
srebren dažd
bez želje bez cilja
koračam stazom kad zamiriše travanj
nitko ne zna da zastajem
pred mrtvom pticom na kraju noći
dugo se gledamo kao da se
nečim neuhvatljivim
dopunjujemo
iza svakog proljetnog snijega
moj glas je hrapav: ti odavno
više nisi mala
bez cilja bez želje kad zamiriše travanj
nitko ne zna na kojoj obali
ruke jedanaestogodišnjakinje u meni
čekaju mornare
što pjevali su bez slutnje
bez tjeskobe i sjenki
što pjevali su žudnju
da će jednom svaka bol
životu dati vrijednost
kosa mi sijedi dok je rasplićem
niz pusto polje nebesko
pa se penjem uz dvije samoće
na granicu života
ili granicu smrti
svejedno
tiho je u meni
dok umiru djelići sjećanja
dok na njegovu licu želim prepoznati
toplinu šuma bjelogoričnih
* * *
bez cilja bez snage
saplićem se u bespuće okrenem se
prošle su martovske ide a sat
zastaje s kapima srca što uvijek su
opskrbljivale misao
da nitko ne može
zauvijek otputovati
Negdje iza nečeg žubori grad ti krajičkom oka bilježiš oblik izloga davnog Treperila si kretnju niz ulicu za purpurom za glasom koji ti je šapnuo ime Negdje iza nečeg u dubinu podneva ispraćaš sliku ljetnih tramvaja Pamtiš, svakoga lipnja bdiješ u centru tamo gdje osluškivali smo naša tijela, tamo gdje zorile su tvoje grudi … Настави са читањем “KAO IZVAN PROSTORA – M. Popović”
Negdje iza nečeg
žubori grad
ti krajičkom oka bilježiš
oblik izloga davnog
Treperila si kretnju
niz ulicu za purpurom
za glasom koji ti je
šapnuo ime
Negdje iza nečeg
u dubinu podneva
ispraćaš sliku
ljetnih tramvaja
Pamtiš, svakoga lipnja
bdiješ u centru
tamo gdje osluškivali smo
naša tijela, tamo gdje
zorile su
tvoje grudi
Negdje iza suze
koju nijemo spuštaš
i gledaš niz obronke ljeta
miris je krizantema
A ja sam bio
već daleko niz bulevar
sjene su se naše
izdužile u perspektivi
kao izvan prostora
iza kojeg je tutnjio grad
kao krv
u našem krvotoku
…planinar Apolon mi reče Sve tu ti je, kaže. Želja pitka u tišini, mir u lišću, budan vrbik pripitomljen. Klorofilom napojeno drvlje divlje, djetelinom optočen je tih puteljak, zvuk i vrijeme. Čarobno je, ja zaustih, a on doda: Budit će te pjesma ptica, mrtvi muk a ti orkestrom podno gora traži riječi, dozivaj ih, nek‘ … Настави са читањем ““PIŠI KNJIGU U MOJOJ VIKENDICI”… – Mirko Popović”
…planinar Apolon mi reče
Sve tu ti je, kaže. Želja pitka u tišini,
mir u lišću, budan vrbik pripitomljen.
Klorofilom napojeno drvlje divlje,
djetelinom optočen je tih puteljak,
zvuk i vrijeme.
Čarobno je, ja zaustih, a on doda: Budit će te
pjesma ptica, mrtvi muk a ti orkestrom
podno gora traži riječi, dozivaj ih,
nek‘ se glasa damar tijela, budnost trava
niz divljinu.
Nadohvat sve je, ali slutim dalek nevid
posred srca. Možda će me iznenadit‘
praskom smijeha,plesom tijela
zanjihana.
Doista je sve nadohvat, zborim plaho.
Na papir bih i u kadar. Ali, Bože,
pero budno, a ja samo sliku gledam:
Sve je tu, želja pitka – draga trči u tišini
glasnim smijehom kroz maslačke
okrzne me.
navečer u zidnoj slici zastali dnevni koraci još samo iščezle boje nešto o nepovratu nešto o vremenu koje ne stari šapuću
navečer
u zidnoj slici zastali
dnevni koraci
još samo iščezle boje
nešto o nepovratu
nešto o vremenu
koje ne stari
šapuću
Настави са читањем “(ne)spokoji – M.Popović”
Znala si Da otopit će se zanosi Da će smijalice ostati usamljene Na rubovima tvojih usana Da će opustjeti predjeli Lastavičjih gnijezda
Znala si
Da otopit će se zanosi
Da će smijalice ostati usamljene
Na rubovima tvojih usana
Da će opustjeti predjeli
Lastavičjih gnijezda
U proljeća htjela si za povorkom godina za drhtajima iščezlim U ljeta željela si snove pustopoljinom pretvoriti u riječi U jeseni snivala si kiše sjećanja i čeznula za cedrovima i čamot cijedila iz gnijezdā pod srcem U zime bolovala si listanje gora i šutjela osmijehe nada
U proljeća htjela si
za povorkom godina
za drhtajima iščezlim
U ljeta željela si
snove pustopoljinom
pretvoriti u riječi
U jeseni snivala si
kiše sjećanja i čeznula
za cedrovima
i čamot cijedila
iz gnijezdā pod srcem
U zime bolovala si
listanje gora i šutjela
osmijehe nada
njenih dvadeset i pet u sjećanju u trenu zapne o tramvajsku škripu – htjela je u zagrljaju sa svojim udžbenicima prijeći ulicu nakon usaglašavanja sa semaforom
njenih dvadeset i pet
u sjećanju u trenu zapne
o tramvajsku škripu –
htjela je u zagrljaju
sa svojim udžbenicima
prijeći ulicu nakon usaglašavanja
sa semaforom