I svici su noćas, nečujni u mraku,
dok im svetlo na tren, tamu narušava,
i sove su sada, zastale u letu,
sve je tako tiho, moje zlato spava.
Njena plava kosa, ko slapovi, vali,
rasula se svuda, po belom jastuku,
sagnem se lagano, da je ne probudim,
poljubim je nežno i dodirnem ruku.
Ona na tren samo, u snu se nasmeši,
promeškolji malo, pa u san utone,
ja je samo gledam, u snu nasmejanu,
radujem se s njome, svakom novom danu.
Milovan Petrović
–