GOLUBIJE PLAVA U MOZAIKU USPOMENA – Ljiljana Tamburić

GOLUBIJE PLAVA U MOZAIKU USPOMENA

Na trgu velikog grada
voda iz malih fontana
pleše sa južnim vetrom,
a vreli betonski pločnici
mole za prosutu kap…
Oko mojih nogu
golubovi traže zrno utehe;
sleću mi na ramena,
na vrh glave i ruke,
golicaju mi repom vrat,
čupkaju kosu
i recituju mi gugutanjem.

Zadrži me u toj slici Barselono…

Golubije siva
puni mi oči milinom
pletući oko mene nevidljivu ogradu
i odvlačeći me od sveta…
Perca se lepe
na belu haljinu
i kao sklopljene trepavice
kriju suze
za napuštenim mestom
prvog poletanja.

Lepetom krila mi razdanjuju dan
i ljube mi šake…
Golubovi
koje prvi put vidim
i koji me tek upoznaju.
Oko nas šarene vrteške
i restorani za bogate turiste
koji u luksuznim kesama
nose brendove što kratko traju
i koji golubove ne vide,
ne čuju
i retko šta o njima znaju…

Zadrži moj lik
u toj slici Barselono…

Tišina neba
iznad nas
vezuje leptire za oblake…
U daljini neboderi
seku rumene vidike…
Sa prvim sumrakom
u ovom gradu
ne lete letnji svici
već ove ptice traže krovove
u kojima će sanjati
tek pomirisane
dlanove.

U ovom gradu
kojim je Kolumbo šetao
sa svojom umornom svitom
mnogo je ptica umrlo gladno…
Utabano je u ove ulice
njihovo paperje
koje pod nogama osećaju putnici
što će na ovom trgu
provesti zvezdanu noć.

U baricama kišnice
utisnut je i moj lik…

Ostavljam ti ga
za sećanje jer odlazim…

Ne bi mi ova pesma
bila toliko lepa
bez slika u kojima ti si bila boja…

Ni ovaj grad ne bi bio cvet
bez zanosnog mirisa lipa…

Moja Barselono!

Ogrejala si me svojim očima,
fenjerima iznad klupa…
A lekovite šetnje s tobom
ostavile su traga
na pločicama ulica…

Prigrlila si me poput grlice
i smejala si mi se u lice
jer bila si moja
i nisam ti zamerala…
Upoznali smo se na prvi pogled,
gledali jedno drugo u oči
i divili se lepotama
koje smo otkrivali
svakog dana ispod palmi,
na plaži,
na trgovima…

Nikada neću zaboraviti
ove dane
koji su me usrećili…
Tvoju raskošnu lepotu
u bojama terakote
nosiću kao luč
za svoje sive dane…

Odlazim
i možda poslednji put
gledaš u moje lice…

Golubije sivo
sa Španskog trga
odnose ptice na nogicama
dok me ispraćaju prema istoku.

A ja im mašem i pevam:

Seti me se Barselono,
Zelena, sjajna, kockice
iz mozaika mojih uspomena!

Seti me se Barselono
Šarenorepo moje sećanje…

Ljiljana Tamburić

НЕВИДЉИВА СИ БОЖАНСКА СТВАРНОСТ – Љиљана Тамбурић

НЕВИДЉИВА СИ БОЖАНСКА СТВАРНОСТ

Невидљива си божанска стварност
Ти жива слико веровања мог
Пред тобом клечим, молим се, крстим
Пред тобом своју наду тропрстим
И тражим да ме обезгреши Бог.

Иконим твоје лице и скуте
Чуварко мога срца и душе
Верник у мени чува предање
Да нам је Слава важно имање
Док анђели ми о том певуше.

Нисам ни монах ни искушеник
Већ мали грешник што земљом гази
Но имам веру чисту искрену
У Славу своју и у Икону
Која ме верно од злога пази.

На зиду моме у дуборезу
Са пигментима код брата мога
Код сиромаха слика си мала
Коју му сестра некада дала
Да му осветли стазу до Бога.

Па можеш бити сликана златом
На сомот зиду царскога двора
Или да лежиш на хладној стени
У манастиру, цркви, капели
Без икаквога лепог декора.

Увек си она у коју гледам
Када запалим свећу за срећу
Јер ја сам Србин а Срби знају
Коме ће своју душу да дају
И коме мисли њине узлећу.

У дому скромном чувам свој олтар
Где Мајка Божја с Исусом лежи
А ти си Иконо, небеско цвеће
Поред кандила, крста и свеће
Од које свака невоља бежи.

И увек бићеш на првом месту
Ти заштитнице мира и здравља
Зато ти жижак јутром запалим
и уз молитву чисту захвалим
У духу српскога православља.

Љиљана Тамбурић

KOLIBA U VINOGRADU Ljiljana Tamburić

KOLIBA U VINOGRADU

Cele noći na prozoru mraz bukete cvetne šara
Tu su zvezde i grančice i šišarke četinara
Posrebrene zimske slike i kristali svih oblika
I u staklu zarobljene nežne scene krajolika.

Dok februar poljem hara, i napolju svet se ledi
Ja se sećam onih dana i jeseni što već bledi;
Vinograda roda punog i mladosti i ljubavi
Crnog grožđa u korpama, dobru berbu što se slavi.

Spazila sam njegov osmeh, kosu crnu, ruke snažne
Šeftelije behu zrele al ne behu tada važne
A ni zrna, soka puna, u rukama što se cede
Moje srce zaigralo zbog usana što se mede.

U samoći ove noći, ta mi slika pred očima
Trifundan mi pred vratima, a ne spavam već noćima
Te jeseni rodila se i trajala do po” zime
Ljubav moja vinogradska kojoj ne znam sad ni ime.

Paperjasti sneg leluja, nema vetra da ga juri
Dok mraz steže sve pod krilom što se krije i ćućuri
Iz daleka nekad jedva, čujem divlji zov vukova
Pa se opet sve umiri – ni života ni zvukova.

San mi dođe, al na kratko, u njemu mi sve se vrati
Oni dani međ’ gidžama za kojima sada patim
Ona jesen što je pismo kao mladu širu slatku
Ona zima snegovita, što prekide ljubav kratku.

Koliba u vinogradu beše gnezdo gde se krismo
Suva loza gorela je kada strasti sve otkrismo
Zaklesmo se da Trifundan dočekamo sa prstenjem
A sledeću berbu grožđa možda nečijim rođenjem.

Ova vatra podseća me na noć naših obećanja
Toplota mi raspiruje plamen davnih osećanja
U meni se namah javi ukus onog crnog vina
Što ga pismo zaneseni na iskap u inat svima.

Odneše ga Suđenice pre nego što shvatih zašto
Možda nisam bila ona o kojoj je često mašt’o
Patnja moja beše kratka, možda nije bio pravi
Drugi momci navraćaše u vinograd što se plavi.

Na krilima zimskih vila moje patnje odleteše
Slavim život bez obzira na ono što nekad beše
Jedva čekam da Trifundan pomiri se s Valentinom
I nazdrave u čast grožđa crvenim i belim vinom.

Evo noćas u kaminu pucketaju tanke grane
Žarevlje im pravi vrele, neprebolne teške rane
Crveni se ceo plafon, vatra pravi pir u mraku
Senka pleše noćni valcer, u crnome dugom fraku.

Miriše na smolu vazduh i borovu mladu koru
Molim Boga da zadrži na istoku belu zoru
Da još malo slušam sovu kako huči iz planine
I da zaspim u kolibi omamljena od miline.

Da zaželim, u tišini da mi Bog podari sreću
Jer sutra ću kroz smetove u crkvi da palim sveću
Za sve ono što je prošlo i za ono što će biti
U to ime za doručkom zdraviću i vino piti.

Koliba pod snegom skrita, a u njoj je mali svemir.
Slika meka ko idila ublažava svaki nemir
Snena kao mlada srna uspomene prelistavam
Dok još budna sitne sate na smotuljak namotavam.

Ljiljana Tamburić

Kategorija: Odrasli pesnici

БОЖИЋ БЕСКУЋНИКА – Љиљана Тамбурић

БОЖИЋ БЕСКУЋНИКА

У тишини на утрини два сирома ватру пале
Од храстових голих грана и по мало лишћа жута
Богу хвала, сутра зором, са весељем Божић славе
Обојица вером светом, руком божјом додирнута.

Ватра се до неба диже, жишке лете под небеса
Док језици од пламена месечево лице прже
Нека језа и хладноћа, груди ових људи стреса
Анђеоска нежна крила у животу још их држе.

Верују у једног Христа и рођење сад му славе
Знајући да живот даде да се људи спасу греха
И он ништа не имаде, роди се на шаци сламе
Ал постаде за род људски вера, нада и утеха.

Син и отац загледани у ватру што живот значи
Без чеснице и кољива дочекаће дан најдражи
Отац сину сузу брише- Сине мили, ти не плачи
Сутра ће нам бити боље, Бог ће срца да оснажи.

Остали су без ичега, протерани са свог прага
Надају се да ће једном можда тамо да се врате
Да не траже себи место од немила до недрага
Трудећи се да истрају, Исусове стопе прате.

Кад угасну звезде сјајне и зазвоне звона снажно
Нова нада напуниће радошћу и надом душе
Топла кућа, храна, пиће – не треба да буде важно
јер Божић је дан почетка чекања на Васкрснуће.

Љиљана Тамбурић

PESMA MESECA DECEMBRA 2024. po izboru Ljiljane Tamburić

Izabrati najbolju pesmu od objavljenih pesama na našem sajtu za decembar mesec, bio je jedan težak i nezahvalan posao… Nikada nije bilo više dobrih pesama počev od naših “starih” članova pa do onih koji su tek počeli svojom divnom poezijom da ulepšavaju redove ove naše pesmarice i da nam daruju svoje emocije i pruže nam priliku da ih što bolje upoznamo. Jedna od takvih pesnikinja je i Svetlana Tadić, čiju sam pesmu ovog puta po svom osećaju izabrala.

KRUG

Jednom je davno, strmoglavo sa oblaka pala
U hiljade se komadica razbila
Sve izgubila a sve dala
Pamti za navek, kako je ustajala
Rane brojila, krvlju zemlju crnu pojila
Jednom je davno bilo
Ponoviti se neće, obećala je sebi
Ništa vidjeno i doživljeno toga
vredno biti neće
Lekcije se najteže kroz zadnje krugove pakla uče

Danas, juče
Slomljena duša kad za zrakom svetla vapi
A udarci života bivaju stvarno prejaki
Ili zube stisneš, ustaneš
Ili trajno potoneš
Jednom je skrsena bila
Jednom sasekli su joj krila

Jedna je nepoznata ruka našla
Ranjenu, slomljenu, mukama preklanu
Ne pitajući ništa ta ju je ruka
spasla
I sada, u sećanju bol taj traje

Srce mozgu za zaborav, dozvolu ne daje
Dok nasmejana igra i životu peva
Zna
Pamti
Oseća

Njena je ruka sada nekome spas
Njeno je srce za pravdu tas
I njena duša nekome utočište
Tako to život traži
Tako kosmos ište
Krug se čarobni neprestano vrti
Samo beskrajnom ljubavlju
I čeličnom voljnom moze se protiv smrti

Te crne, teške zloslutnice, sto
slabost po svetu traži,
što predaju ište
Podigni glavu, ozari lice
Bol neka para, nek kida
Ne može ti ništa
Jer posle svega ni ti nisi ista
Oreol ljubav oko tebe blista
Duša radošcu diše

Život je ovaj
Red sunca
Red kiše.

Svetlana Tadić

ПЕСМА МЕСЕЦА НОВЕМБРА 2024..

Песма месеца новембра по избору Љиљане Тамбурић је песма Александра Недовића САН СТАРОГ АЛАСА

САН СТАРОГ АЛАСА

Неуморно време брзо пролази,
Промичу ми дани као трептаји.
У неповрат живот тихо одлази,
Тужном крају, злу ил’ рају, потаји.

Једном ћу да кренем, да се отиснем,
У дрвеној шајци стазом немира.
Да ревир у души веслом потиснем,
На пучину мора, душу свемира.

Судбини у поход ћу запловити,
Једрењаци бели ће ми трубити.
Као обешењак ћу забродити,
Свитањима лепе жене љубити.

До паса ћу густу браду пуштати
И на пруге мајцу плаву носити.
Са лађама царским свуд ћу лутати
И уместо туге срећу просити.

Ко славни Магелан док откривам свет,
Са палубе често замишљаћу њу.
Пратиће ме верних албатроса лет
И најлепше звезде, ко у једном сну.

Носићу и шешир, очев, сламени,
Док браздим са сидром страшне таласе.
Да дрхтаво море спокој замени
И смири морнаре, моје аласе…

У плавој даљини наћи ћу свој мир,
У маленој чарди покрај обале.
Па ту у тишини нек ме узме вир,
Крај животног друга, шајке пропале.

Старим Апатинцем реком лађарим,
Грабим прилику, сваког новог јутра.
Док надиру седе ја још сањарим,
Говорим у сну да одлазим сутра.

Неуморно време руши надања,
Живот као галеб журно пролети.
Касно је за жеље, пуста маштања,
Збогом океани, снови проклети.

Александар Недовић

Pesma meseca oktobra 2024 po izboru Ljiljane Tamburić je pesma DEJANA ŠIMURDE pod nazivom DOMAĆI ZADATAK

DOMAĆI ZADATAK

Niko nikad nije umro.

Nema poruke nema poklona. Nema šume nema širine. Nema tajne nigde se ne ide. Nema je nevina žrtva koja nikad nije umrlа. Smeje se u sebi. Ove reči naravno nisu moje reči.

Ranjenike nisu ubili sve su žene poštedeli.

Netačne su nejasne vesti o nesrećama. Epidemije su samo masni poljupci.

Otmičari su nas vratili porodicama nakon par minuta. Hteli su da nas pogledaju izbliza

dodirnu nam kosu. To je sve.

Rat je samo mekani pohod nad povečerjem. Izgnanstvo je dobra prilika za nov početak u novom gradu punom negovanih drvoreda.

Ja sam neuništiv

naravno to nisu moje reči.

Istim hodnikom u istom svetlu isti smeh iste opomene. Moja mladost je savršena ja sam netaknut.

Ja sam u novoj zemlji novom gradu.

Bolesti nisu opasne niko nikad nije umro niti će umreti i sve što govore nije tačno jer atlasi tumora su zastareli i barokni.

Oni su deo zavere protiv kretanja protiv disanja protiv pevanja protiv mene protiv predsednika.

Deca ne mogu da dobiju rak.

Sve je objašnjeno ali niko nije znao jer

niko nikad nije umro

niti će ikad umreti.

To su nečije reči ne mogu da se setim čije. Ja nisam kući već trideset godina. Ne znam put i možda ne bih ni prepoznao kuću.

Sećam se

na stolu otvoren udžbenik

sveska grafitna olovka

već trideset godina.

Domaći zadatak nikad završen.

Аутор Dejan ŠimurdaОбјављенооктобар 2

Песма месеца септембра 2024 године,по избору Љиљане Тамбурић је сонет Љубодрага Обрадовића СВЕ РЕКЕ КА УШЋУ ТЕКУ

СВЕ РЕКЕ КА УШЋУ ТЕКУ

Све реке, неумитно, ка ушћу теку,
таласи полако жеље нам односе.
Никад да загазимо у исту реку,
и схватимо шта то таласи доносе.

Увек помислимо, променићемо свет,
неосвојиво као на тацни лежи.
И ето, данас се спотакнемо опет,
то проклетство судбине од нас не бежи.

Истине се губе и полако вену,
заблуде су опет све веће и веће,
а још на љубав чувамо успомену,

и те драге дане, прохујале среће.
Све реке ка ушћу, неумитно теку,
односе нас и кад пливамо уз реку.

Настави са читањем “Песма месеца септембра 2024 године,по избору Љиљане Тамбурић је сонет Љубодрага Обрадовића СВЕ РЕКЕ КА УШЋУ ТЕКУ”

БРАТ НА ПРАГУ – Љиљана Тамбурић

БРАТ НА ПРАГУ

Отвори ми капију, да слободно с пута уђем,
заборавим где сам био, заборавим на све туђе,
разнедри ми авлију, да загрлим кров од куће,
да поново плот повежем, из потока младим прућем.

Привиј ме на братске груди, да се поносом окитим,
ракијом ме старом нуди, да се дома тад заситим,
Твоја ћерка нек ме чека, са погачом и са сољу,
зар од ове пожелети некад могу жељу бољу.

Пожели ми останак, да весео на праг седнем,
да с радошћу стар запевам и до неба тад досегнем.
Постави пред кућом сто, па заседни за њим први,
не мисли на протокол, од исте смо капље крви.

Наздрави ми пуном чашом, са ракијом или вином
нек се смеје плаво небо, ту над нашом очевином,
у здравици нека твојој, поменути буду преци,
благословом нек нас часте са икона наши свеци.

Оставих ти у аманет да сачуваш дедовину;
Затеко сам, кад се вратих, засејану нашу њиву,
и ливаду покошену, ону што је стари купи
и мушкатле под прозором, на зеленој, малој, клупи.

Па помислих тад на оне што одоше у свет бели,
а за њима оста прошлост, детињство и живот цели…
Сруши им се родна кућа, нема чему да се врате;
како само они пате, јер немају тебе – брате.

Љиљана Тамбурић

PESMA MESECA AVGUSTA 2024 po izboru Ljiljane Tamburić

КАД УМРЕ СЕЉАК

Кад умре сељак то не објаве вести.
Уздахне њива бременита,
зашкрипи кош црвоточни пун жита,
и забран забринути читаву шуму обавести.

Сељак кад умре нико не држи велике говоре.
Зацвили пас на ланцу у авлији
И калем млади задрхти на кајсији
док црне чавке међе надлећу и жаморе.

Сељак кад умре мало је букета и икебана.
Тужно мирише босиљак
И понека мушкатла тек убрана,
а он у очима носи читаву ливаду цветну
што је миловао и удисао свакога дана.

Ал једино је сељаку, кад умре, од Бога дато
да преко реке пренесе богатство своје
под ноктима мрвицу земље
свој зној, муку своју и своје сузно блато.

И тамо са оне стране дуге где исти су и господари и слуге,
кажу, сељаку се обрадују и преци и свеци
јер га по том грумену препознају
и ону псовку и онај грех мали му опраштају.

© Светлана Биорац Матић