Bolesnik

Sedim naspram doktorice. Zasukan rukav, ispruzena ruka iz vene curka neka tecnost koju sam u svojim mladalackim danima tako slatko nazivao ” Moja krv ” Doktor trazi uzroke bolesti pa me poslao koleginici. Oni se brinu za moje zdravlje. Ja plutam pogledom po krovu susedne zgrade po kom jato golubova besciljno luta i kao da … Настави са читањем “Bolesnik”

Sedim naspram doktorice. Zasukan rukav, ispruzena ruka iz vene curka neka tecnost koju sam u svojim mladalackim danima tako slatko nazivao ” Moja krv ” Doktor trazi uzroke bolesti pa me poslao koleginici. Oni se brinu za moje zdravlje.
Ja plutam pogledom po krovu susedne zgrade po kom jato golubova besciljno luta i kao da se premisljaju sta bi kljucnuli a sta ostavili. Hladna jesen im naduvala perje tako da se punacki od mrsavih razlikovati ne mogu. Muzjaci nesto kitnjastiji i jaci ne sepure se i ne udvaraju zenkama. Oluk siv, hladan, bez sjaja predstavlja im granicu, jato odseta do njega pa se vrati do vrha krova snjurajuci kljunovima. Svi kao da su vezani za tu crvenkasto rapavu platformu, ni jedan da se vine u nebo, da poleti. Zasto su tako flegmaticni? Kao da nemaju krila.
Sto ja nisam golub ? Sto ja nemam krila ? kako bih se vinuo u oblake, kako bih poleteo, za cilj je lako, imam samo jedan.
Odleteo bih daleko, daleko, do jedne pitome ravnice, do jedne malene kuce gde opali malter po zidovima crta more najcudnijih figura. Sleteo bih na drhtavu ruku jedne starice pogleda vecito uprtog prema zapadu. Sleteo bih u sljivik pun stidljivih poljubaca. Usetao bih u jato brbljivih vrabaca koje sam kao klinac u lazi-gacama plasio smejuci se sto sam i ja za nekoga ” Strah i trepet ” Kljucnuo bih u rep mog vec ostarelog i oslepelog Dzonija i odleteo na tavan. Znam, tamo mama ostavlja suve sljive, dimnjeno meso, orahe. Tamo sam se nekada davno ” odmetno u ajduke” dok me baba nije nasla cadjavog i musavog i ne hajuci za moj hajducki ponos izlemala pred celim komsilukom. Sleteo bih…
-Morgen köhnnen Sie ihre befunde abcholen- Trze me iz sanjarenja monotoni glas zene koja je tu recenicu izgovorila hiljade puta / Hm sutra rezultati / Ustajem i odlazim. U epruveti ostade maja krv sa otuzalim mirisom nedovrsenog sna.
Lekari se vec mesecima trude da ustanove uzroke moje bolesti. U firmi me cene kao dobrog radnika ali se pitaju zasto samo cutim. Niko nezna sta mi je.
Ja znam ali ne mogu da im kazem.

Vama sam rekao zato sto ste moji.

*********************************

***Nasa osveta***

Ti nesrecni vrapcicu sa okom srndaca upri prstom u svoju deciju sudbinu i vici – Izdala si me !
Deca nisu stvorena da slusaju, odobravaju i potvrdjuju. Odbaci tu snishodljivost i pokornost. Vici, kritikuj, pljuj na svoju sudbinu, tata ti daje pravo.
Kada malisani kao termiti navaljuju na stepeniste skolskog dvora, kada bljeste svecana odela i haljinice, tebe nema u toj sarolikoj povorci radosti.
Sama u ogromnoj sobi setas placnim pogledom po praznini bolnicke beline.Dok tvoji vrsnjaci klikcu od radosti ti cupkas od bola, straha od doktora i inekcije.
Ne placi radosti moja, mi cemo reci poslednju rec. Jos par rominjavih kisica, jos jedna povorka oblaka, jos dana koliko imas prstica na jednoj ruci i bicemo zajedno. Eee onda, onda ce mo se naplatiti i sudbini i radosti i bolu. Sutnucemo sve ono crno i uhvatiti radost za uvo i naterati je da pred nama cupka kao Dzonika kad ocekuje da mu bacimo stapic da ga donese.
Trcacemo po nasoj sumi, pustati zmaja, crtati letece tanjire, Sandokana i klovna sa pocepanim pantalonama. Vozicemo se na ringispilu, jahati ponije, igrati tenis i karte, secas li se kako si me skoro uvek pobedjivala. Rvacemo se, gledati televizor. Ima jos toliko stvari koje smo poceli da necemo stici sve ni da zavrsimo.
Ti sada spavaj malena moja, nemoj gledati sto ja setam po hodniku, uzdisem i pusim malo previse.
Ne, ja se ne plasim za tebe samo razmisljam sta bismo se jos mogli igrati kada izadjes iz bolnice.
***

Moja majka – Stjepan Herman

Majka mi krisom donosi mast i pekmez. Ja pisem pesme. Ona se ne razume u te ” Zavrzlame ” ali zna da mi mast i pekmez trebaju, uzdise sto njen sin pise pesme ali… Kakav je-da je, njen je. Ima ona jos jednog, on je zidar i zgrce milione.Njemu nista ne treba, zdrav je kao … Настави са читањем “Moja majka – Stjepan Herman”

Majka mi krisom donosi mast i pekmez. Ja pisem pesme. Ona se ne razume u te
” Zavrzlame ” ali zna da mi mast i pekmez trebaju, uzdise sto njen sin pise pesme ali… Kakav je-da je, njen je.
Ima ona jos jednog, on je zidar i zgrce milione.Njemu nista ne treba, zdrav je kao dren i ima para.Samo da vidite kakvu je kucu sazidao. On od oca moze pozajmiti milione, usluzi se pa vrati.
… Ja pisem a majka pita mog druga :
Sta ti radis sinko ? Moj drug je auto mehanicar, majka ga mazi pogledom:
-Dobro, dobro sinko, sada svi imaju auto i ti ces moci da zivis…Ova moja nesreca… Tu majka odmahne rukom i nastavi da vadi iz cegera.
Otac me se odrekao jer neznam da tanjiram njivu ni kuce da zidam. Da mu je i drugi sin takav i njega bi se odrekao…
Tada bi majka morala da vuce dva cegera.
Za rodjendan sam joj kupio maramu, svima se hvalila da je dobila poklon od sina. Niko nezna kada je njen rodjendan i koliko para “ukrade” kada na pijaci prodaje. Ja znam i jedno i drugo i ponekad napisem i neku pricicu.
Drugar joj citao ovu. Nije htela da ga “izda” i plakala je u cosku. Pocinje da shvata te “zavrzlame”.Jos uvek joj krivo sto nemam kucu ali moje drugare ne pita vise:-Sta radis sinko ?
Za bozic ce mi doci majka, naravno doneti milostu i sedeti nedelju dana.- Da mi kuva dok ja ne nakupim tih zavrzlama da ih bude ” Puna Knjiga ”
***

Kamenolom

Napusten, osakacen a ipak gord, do oblaka stize, sa morem nicega oko sebe. Ceka na vetar da muzazvizdi kroz stene, na pticu da mu se krikom izjada. Sunce iskusava svoju snaguna izboranim stenama, prepeceni vazduh plese svoj umorni tango. Zmija ostavlja vlazni trag na sprzenoj zemlji, guster zmirnu na jedno oko kao da zeli reci … Настави са читањем “Kamenolom”

Napusten, osakacen a ipak gord, do oblaka stize, sa morem nicega oko sebe.
Ceka na vetar da muzazvizdi kroz stene, na pticu da mu se krikom izjada. Sunce iskusava svoju snaguna izboranim stenama, prepeceni vazduh plese svoj umorni tango. Zmija ostavlja vlazni trag na sprzenoj zemlji, guster zmirnu na jedno oko kao da zeli reci
– Video sam te stara lopuzo- Sve je opet stoicki mirno.
Stara stena otpusti par kamencica koji se uz graju pocese kotrljati. Kao da su se utrkivali svojom radoznaloscu, isli su sve brze.Jedan mali se zaplete u krzljavu zbunje okrete se jos par puta u zelji da se otme ali ga staro korenje zadrza. Tuznim pogledom je ispratio bracu koja se dalje nizbrdo kotrljase.
Uz graju grupa sleti na put, tu ostade jedna omanja grupica koja nije imala dovoljno zaleta. Veci i odlucniji brzo pretrcase put misleci da ih tamo dole bog zna sta ocekuje.
Ponor cuvsi graju razjapi celjusti ocekujuci par slatkih zalogaja. Reka se umiri i pripremi za dolazak onih najsmelijih i najradosnijih da ih svojom hladnocom scepa i mrvi, mrvi do peska.

Ucutkan groznom sudbinom “izletnika” kamenolom nemio oplakuje deo svoje kamene utrobe.Jedva cujnim jekom pozva vetar da mu otegnutim zvizdukom zameni narikacu. Zagrlio je dva zbuna i nadneo se da ih pomiluje…
Oblak se spotace o najvisu stenu i posla svoju svetlecu psovku.Pljusnuse i prve kapi kise. Tanki mlazevi vode lutaju bespucem trazeci reku. Negde na sredini puta zardjali slomljeni pijuk pusta svoju prljavu boju mesajuci je sa cistotom okoline…
Mrak grebe vrhove stena i polako silazi padinom ka podnozju.Muk. Ptica se promeskolji u gnezdu i zakrili mladunce.
Ponor zatvori usta i izravnja se sa tamom. Noc zagrli i izmiri celu okolinu.
***

Svadja

Zakasnela nocna svetiljka zmirkavih, zutih ociju procitala je svoj poslednji ljubavni roman. Sinoc je bilo teskih reci. Mesec je cutao drzeci u narucju buket zvezda. Ti si otrcala uvredjena ne uzevsi ih.

Zakasnela nocna svetiljka
zmirkavih, zutih ociju
procitala je svoj
poslednji ljubavni roman.

Sinoc je bilo teskih reci.
Mesec je cutao
drzeci u narucju buket zvezda.
Ti si otrcala uvredjena ne uzevsi ih.

Настави са читањем “Svadja”

Sastanak – Stjepan Herman

Hej ! Sledece nedelje imam sastanak u parkicu. Srescu se sa ocima boje badema tako sanjalackim kao da se u njima sakrile sve bajke sveta. Taj pogled se ne moze opisati, njega treba doziveti i…Preziveti. Ja sam jedva preziveo. Mislio sam da cu umreti kada se trepavice kao sibajuci oktopadi podigose na gore i bezdan … Настави са читањем “Sastanak – Stjepan Herman”

Hej ! Sledece nedelje imam sastanak u parkicu. Srescu se sa ocima boje badema tako sanjalackim kao da se u njima sakrile sve bajke sveta. Taj pogled se ne moze opisati, njega treba doziveti i…Preziveti. Ja sam jedva preziveo. Mislio sam da cu umreti kada se trepavice kao sibajuci oktopadi podigose na gore i bezdan oci otkrise. Mislio sam da letim, padam, da sam sitniji od mrava i veci od diva, bedniji od prosjaka i bogatiji od cara. Na smrt se razboleh i celik zdravlje udahnuh tog sekunda. Neznam kome prvom svoju srecu da kazem a tako bih se rado pohvalio celom svetu.
Sada nemam vremena. Kisa ne pada, trcim u park da zalivam cvece, da zamirise kad ona dodje. Dajem baksis gradskim cistacima da ga do bolesti ociste. Bacam semenke i djakonije slavujima da se naviknu dolaziti i u horu zapevaju kada se ona pojavi.
Imam jos nedelju dana da pred ogledalom vezbam kako cu joj ruku pruziti, kako je pogledati, kojim gestom joj pokazati park a precutati svoj aranzman.
Vezbam, vezbam, a znam da cu sve zaboraviti kada me pogleda. Znam da cu drhtati, mozda i zamucati. Boze daj mi snage da progovorim ili bar na pitanja da odgovaram.
Hej sledece nedelje imam sastanak ako do tada…
Ne umrem od straha da nece doci.

Nešto zajedničko – Stjepan Herman

U ogromnom bazenu istovremeno ili na smenu kvase svoje uvazene guzice pored ostalih: Bogobojazljici i bogohulnici, bistraci i glupaci kao aljkavuse i pedantuse. Na berzi lepo upakovanog mesa prednjace dame sto “onomad” iskocise iz puberteta sa obaveznim tangama i uspravnim oficirskim hodom. Sveze razvedeni ruinirani smokljan prati tu zensku povorku i uporedjuje je sa svojom … Настави са читањем “Nešto zajedničko – Stjepan Herman”

U ogromnom bazenu istovremeno ili na smenu kvase svoje uvazene guzice pored ostalih: Bogobojazljici i bogohulnici, bistraci i glupaci kao aljkavuse i pedantuse.
Na berzi lepo upakovanog mesa prednjace dame sto “onomad” iskocise iz puberteta sa obaveznim tangama i uspravnim oficirskim hodom.
Sveze razvedeni ruinirani smokljan prati tu zensku povorku i uporedjuje je sa svojom bivsom: Rospijom, ostrokondjom, zivinom, kalasturom. Naravno sve govori u korist bazenskog sveta.
Nekoliko sredovecnih dama sa kitnjastim kapicama rezgleda trziste i merka par muzjaka koji bi mogli doci u obzir za usamljenicko sanjarenje u cetiri zida.
Voajeri apaticno bulje u kafu jer ovde nema golicavih tajni, sve je tako dosadno-otvoreno.
U uglu vremesni srednjo-klipan pod strogim okom svoje”lepse polovine” od 168 cm. visine i 105kg zive vage kao nezainteresovano cita novine.Njemu “kao” one druge lepe zene nisu interesantne- Lazovcina-
Matorci plivakaju i naglas broje koliko su puta preplivali bazen da dokazu svoju vitalnost i inpresioniraju neku skoro uklimaksenu bakicu koja bi mozda opet htela da radi “One stvari “
Par homosa ako ne trcka u pisoar pezljivo merka neke za njih interesantne muske detalje uz kikohuce komentare.
Na levoj strani hale, sa vodom jedva do kolena: Cici, vristi, skakuce i prska se najbucnija grupa sa pecatom iskrene radosti.Samo oni vole bazen zbog bazena.
Tu caruju nevini, bezazleni klinci, mozda su zbog te iskrenosti Boziji ljubimci.
Sedim u cosku, pijuckam pivce i sortiram tu saroliku gomilu.
Ipak svi mi imamo nesto zajednicko
– Golicavi miris hlora u nozdrvama –

Baš tamo idem – Stjepan Herman

Hromi sat kucka kao da se zagrcnuo.Na podu hrpe izguzvanog papira. Neko sto puta pocinjano a nikad zavrseno oprostajno pismo.Pakujem ocajne kofere. prljava sudbina je odigrala svoju ulogu za ovu godinu…Ili vecnost ? Neki patuljak ruzan kao rat ceri mi se u lice. Odlazim, ovaj grad me mrzi. Odlazim dok mi nebo nije palo na … Настави са читањем “Baš tamo idem – Stjepan Herman”

Hromi sat kucka kao da se zagrcnuo.Na podu hrpe izguzvanog papira. Neko sto puta pocinjano a nikad zavrseno oprostajno pismo.Pakujem ocajne kofere. prljava sudbina je odigrala svoju ulogu za ovu godinu…Ili vecnost ?

Neki patuljak ruzan kao rat ceri mi se u lice.
Odlazim, ovaj grad me mrzi. Odlazim dok mi nebo nije palo na glavu.Odlazim i ako znam da moram proci nekim ljubljenim ulicama.
Tvoju kapiju sam zaobisao. Krug je bio veliki, veliki. A mene nigde.
Pisti voz, poziva me nerazumljivi glas preko
krestavog zvucnika.
…Provala oblaka, svetlice. Jedan grom pocepa nebo:
– To je negde daleko-
Komentarise neka starica sa cegerom ispod ruke. Odsutno mi zaigra grc na usnama i procedih vise za sebe:
– Bas tamo idem –

Stjepan Herman