Zalutam gde nije stala ljudska stopa
Postanem počasni gost u pećini
Poslednjeg Čoveka na planeti
Gde vise srebrni stalaktiti sa stropa
I svetli
Pramenje vatre na mesečini
Na prvi pogled znao je razlog prkosa
Kojim se otimam od predvidivosti svega
Što će biti
Na prvi pokret zašao u oblast mikrokosmosa
Gde nije niko pre njega
Učinile su mi se poznate
Niti što vezuju prirodu tog odnosa
Kad pomisliš da te čitaju oči koje te prate
A one nikad ne saznaju
Koliko večnosti traju
Minuti naših susreta
Kroz sve moje buduće živote
Čaj od ružinih latica
Purpurna lica u dvorani od leda
Dok polarna svetlost pleše kupolom atmosfere
Rekao je
Znaš,neki veruju u Njega
Ali neki imaju i poverenja u sve Njegove namere
Sve je uobličeno~ energija
I svaki oblik
Samo je refleksija jedne vizije
Optička varka koju biće
Po svojim željama materijalizuje
Ti si ronilac duše
Pa bereš sa njenog dna
Pronikle pupoljke poezije
Ispod leda
A ona je krilo za tvoje misli
Predah na kraju svakog lutanja
Nevešto crta ti osmeh
Ali ne odustaje od crtanja
Ona je vrh polomljene udice
Koji zabacuješ u krošnju trešnjevog drveta
A sve što ti padne na teme je
Kiša ružičastog lišća
Bez ploda
I bez cveta
Sve da ti nebo rastoči
Pa otvori sezonu lova na padalice
U svakoj astro puzavici tražićeš iste oči
Videti isto lice
Zato se spusti girlandom od pupoljka
Lotosovog cveća
Pa uzmi oblik prvog lahora s proleća
Spusti smrznuto zrno slatkoga voća
Na mesto potiljka
Nek puca koža od poljupca
I nek tetura bez sna zauvek
Ne zastaje
Opijen plimom nek zaluta
Do iste staze Mlečnog puta
Nad ovom pećinom
Gde u sudaru dve planete
Jedna postaje