ODMOR

Krećem na odmor.
Molila sam za veće vozilo da bih sve muke i nevolje udobno smestila .
Ne mogu ih ostaviti nikome.
Navikle su da se ne odvajamo, tako lakše provodimo i noći, i dane.
Upoznale smo se kako su se rodile. Ljuljuškala bih jednu, pa drugu i osećala da im prija.
Sada, vezane smo tako čvrsto da se predstavljamo kao rođake.
Crtaju mi poruke po moždini kada se uspavam, pa i u snu ostajemo zajedno.
Poseban je razlog što ih i na letovanje vodim:
ako me talas proguta, moraću bilo kako da se izvučem jer će na obali plakati i dozivati me do beskraja!

Kolona tuge

i ništa nije kao prije

bježimo cestom oluja nas bije

tuđi sami preplašeni

kome smo se zamjerili

kolona duga a još veća tuga

gladni žedni bosi

lede nam se kosti

plače nejač, stari suze rone

zar da ostave gdje su svoj na svome

sin im je na straži

koju tuđin gazi

nepravda je velika stradanje se pamti

nemoj neko da se usudi sve ovo da zaboravi

i dok gori svjeća u novoj tuđini

majka tiho moli da prestane da boli