С тобом без тебе

Са пахуљом Кишном капи Вртлогом вјетра Облаком прашине Мислим на тебе Са звијездама тек рођеним И оним што се гасе Мислим на тебе Са неугаженим корацима И мојим стопама исписаним у пијеску Са паучином исплетеном по угловима мог даха Са вратима затвореним прозорима запечаћеним Мислим на тебе Са бојом твојих очију у злато осликаном Мекоћом … Настави са читањем “С тобом без тебе”

Са пахуљом
Кишном капи
Вртлогом вјетра
Облаком прашине
Мислим на тебе

Са звијездама тек рођеним
И оним што се гасе
Мислим на тебе

Са неугаженим корацима
И мојим стопама исписаним у пијеску
Са паучином исплетеном по угловима мог даха
Са вратима затвореним прозорима запечаћеним
Мислим на тебе

Са бојом твојих очију у злато осликаном
Мекоћом твојих старих добрих руку
Налик повјетарцу са прилажењем твојих загријаних усана
Са изливом сваке страсти мислим на тебе

Са свитањем обученим у росу
И ноћима у одори магле
Са врховима поднева
И кад се поноћи звон поломи
Са сумрацима што отварају пупољке твојих топлих очију
Мислим на тебе

С тобом на мјестима на којима нећемо бити
Мислим на тебе
С тобом изгубљена у ријечима што их нисмо рекли
Мислим на тебе
С тобом с руком у тишини руке
Мислим на тебе
Слијепа од страсти благословена проклета
Мислим на тебе
С тобом
Док пјевам сумраке цвиљењу
Они разумјеће
Мислим на тебе

Док препливавам океане ка твојој страни
Мислим на тебе
Са светиоником што гори и раздаљином што трепће
Мислим на тебе
Са брдима што се тресу и таласима што запљускују
Са ваздухом који раздире
Мислим на тебе
Са вулканима што куљају и лавом што сипа
Мислим на тебе
Са страшћу која плаши што болом бије
Мислим на тебе

С тобом без тебе
Мислим на тебе

Заглављена у широм отвореној улици
Мислим на тебе
У трагању за значењима
У умрлицама потписаним небу
Мислим на тебе
Са свим тумачењима што се топе
У твојим с јесени осликаним очима
Мислим на тебе
Са блиједим каменом
Што нијансе бијелог праха претвара у вријеме
Као одрон прашине у мисао на тебе
Мислим на тебе

С тобом без тебе
Мислим на тебе

©Мирослава Одаловић

Na dan kada naučimo kako ulice dobijaju imena

Na dan kada naučimo kako ulice dobijaju imena I zaronimo u geometriju oštrih slijepih uglova Što žive svoje živote između dva sna Milimetri snage mogu se istopiti U mapama i stazama Muzejima na raskršću U semaforima što bespomoćno trepću Ako želje bilborduju staze do pakla U slike obmane grube zabave za posjetioce što kažu Mi … Настави са читањем “Na dan kada naučimo kako ulice dobijaju imena”

Na dan kada naučimo kako ulice dobijaju imena
I zaronimo u geometriju oštrih slijepih uglova
Što žive svoje živote između dva sna
Milimetri snage mogu se istopiti
U mapama i stazama
Muzejima na raskršću
U semaforima što bespomoćno trepću
Ako želje bilborduju staze do pakla
U slike obmane grube zabave za posjetioce što kažu
Mi smo sad fini pristojni ljudi
Više ne gledamo kako mečka igra
Probadana žaračem
Jer smo saznali bol njenog makabra
Ali ipak smo stavili rukavice
Otišli do njenog Zoo vrta
Tražeći da nam da intervju
Iako nikad ni riječ nije rekla

Na dan kada naučimo kako ulice dobijaju imena
Ispisuje se jedan aforizam bola
Što hrani se na kraju redova
I stiska adresu remek djelo
On pulsira ‘mjesta molim mjesta da pokucam
Bez imena mrtva ste ulica
Došao sam da zaplačem kraj zvona na vratima
Što zvoni spram putujećeg prodavca snova
Što došao je samo da pozdravi majku
Jer danas ne prodaje ništa
Čak ni Boga za mjesečni prihod
Nijedan recept za srećniji život
Danas je došao da pita spavaće sobe na spratu
O malom dječaku što mokrio je u krevet
I skrivao svoje košmare pod dušek
I matrici dizajniranoj što živi u kutiji za igračke
Među jednonogim olovnim vojnicima
Kraj lutke djevojčice sa šibicama
Obeščašćene pod Božićnom jelkom’

Na dan kada naučimo kako ulice dobijaju imena
Vozovi stanu zanijemili na šinama
Slijepi se putnici iskrcavaju peroni pucaju
Trgovi se crvene od paradajz revolucija
Što flertuju sa metaforama krvi
Bare podojene Majkom Hrabrošću
Isparavaju u sušama južnih zraka
I vraćaju se sa rodama što ne rađaju djecu

Na dan kada naučimo kako ulice dobijaju imena
Zidovi stružu svoju farbu suzno tražeći
Boju nečijih očiju u svakoj zidanost da udave
I apokaliptično kriptični grafiti
Pomjeraju kaldrmisane ulice
I svi tramvaji nazvani po točkovima vremena
Pomjeraju beskrajne gradove u svemiru
Što oplakuju avionske nesreće
Kad rukama isprepletanim gradimo mreže velegrada
Kao pauci sobom izjedeni što pletu
Tragove sopstvene pljuvačke da bi uredno bili usisani
U danima kad stanodavac ima vremena da očisti prašinu

Naučimo da ulice mijenjaju imena
Onako kako zmije mijenjaju košuljice
Ali nikada način vijuganja
Naučimo da postoje hiljade bezimenih heroja
Koji sklupčani na uglovima prose mjesto
Gdje ulice neće imati imena
Koji nikad nisu zaradili ulicu što će se po njima zvati
Zahvaljujući nekom istoričaru što silovao je tekst u fusnotama
I oprao ruke krivice nad zločinom
Što ulice pokreće da kruže
Što uglove pokreće do sljepila
Sa vlasnikom podataka bez vizije
Što umače svoje pero u bare onoga
Što treba da bude značajno sjećanje

©Miroslava Odalović

Од чежње набрекла дахом уклета

Сопствену сјенку газим Сашивеном хаљом од хиљаде љета Змијом угрижена земљама газим И ту сам сасвим гдје још ме има Гдје ријечи ми још благослов моле С крајичка прољећа у сну смртних зима Зраци ме мисли грију и још воле У ватри гашена на ломачи слутњи Да ријечју још је обречена нада У стиску неба … Настави са читањем “Од чежње набрекла дахом уклета”

Сопствену сјенку газим
Сашивеном хаљом од хиљаде љета
Змијом угрижена земљама газим

И ту сам сасвим гдје још ме има
Гдје ријечи ми још благослов моле
С крајичка прољећа у сну смртних зима
Зраци ме мисли грију и још воле

У ватри гашена на ломачи слутњи
Да ријечју још је обречена нада
У стиску неба у дну свих слутњи
Гдје бездано лиже пламен мог пада

Од чежње набрекла дахом уклетим
Свом миру за један пламен сам ближе
Ту сам да дишем још мало да летим
Јер ријеч ме ватре на олтар диже

©Мирослава Одаловић

Glasnik

Pitah Da li si ti onaj Što bojama neba Razgoliti mramorno sjećanje mora Što prstenom svijeta razvjenča tijelo i duh Osmjehom za oblak skriven Pozva me u zagrljaj Iako nisam htjela da se rodim Tu i sad Ali ti blagorodim na nadanju Veličine mog zagrljaja Sve si dobro dao Samo su grijesi moji Ako jesi … Настави са читањем “Glasnik”

Pitah
Da li si ti onaj
Što bojama neba
Razgoliti mramorno sjećanje mora
Što prstenom svijeta razvjenča tijelo i duh
Osmjehom za oblak skriven
Pozva me u zagrljaj
Iako nisam htjela da se rodim
Tu i sad
Ali ti blagorodim na nadanju
Veličine mog zagrljaja
Sve si dobro dao
Samo su grijesi moji

Ako jesi
Pusti mi ruke u granje
Težnjom da doprem do slobode beskrajne
Ako jesi
Pusti mi stope u korijen
Težnjom čvrstine beskrajne

A ako nisi
Uzmi zvuk mojih koraka
Ritmom bića vjenčan
I njemu ih odnesi

Misao sa praga bola

Krčeći put kroz protivpožarne alarme Sa slomljenim retrovizorom u ruci Srča prstiju preskakala je Srcem izlomljene slike bjekstva Kriz usamljene hodnike obnevidjelog svjetla Kružila je misaо sa praga bola Šaptala kroz krletke bezdomnih ptica U dnu stepeništa s poludjelom vizijom na dlanu Stajala je Pitija Kaskaderka čitajući svoju tihu sjen Kao loše izabran trejler iz … Настави са читањем “Misao sa praga bola”

Krčeći put kroz protivpožarne alarme
Sa slomljenim retrovizorom u ruci
Srča prstiju preskakala je
Srcem izlomljene slike bjekstva
Kriz usamljene hodnike obnevidjelog svjetla
Kružila je misaо sa praga bola
Šaptala kroz krletke bezdomnih ptica
U dnu stepeništa s poludjelom vizijom na dlanu
Stajala je Pitija Kaskaderka čitajući svoju tihu sjen
Kao loše izabran trejler iz nekog filma
Što nikada nije ugledao svoju projekciju
Jer platna bjehu halapljivo sažvakana
Kao honorar bačen siromašnom režiseru
Tiranijom ludila harizmom smjelosti hranjena
Kružila je misao sa praga bola
Ko posljednji heroj bacila je kocku
Oslikanu svim licima Pikara
Ravno u naručje gladnog svijeta
Što žudi za zlatnom sredinom

©Miroslava Odalovic

Вечерас ми се напила туга

кошница пуно ми срце не стижем да кажем обузео ме свијет не стижем да живим   ту ми се из очију ту ми се из срца прелио Истер рањаво а грлено ту ми се низ косу просули потоци руке се заплеле спотакла сва мудрост   на бријеговима сунце оборило бријегове провалио живот брате од чежње … Настави са читањем “Вечерас ми се напила туга”

кошница пуно ми срце

не стижем да кажем

обузео ме свијет

не стижем да живим

 

ту ми се из очију

ту ми се из срца

прелио Истер

рањаво а грлено

ту ми се низ косу просули потоци

руке се заплеле спотакла сва мудрост

 

на бријеговима сунце оборило бријегове

провалио живот брате

од чежње пијан

од туге пијан

од тога и моје вече пјано

 

 

 

Zdravo, moje ime je Sara

Moje ime je Sara. Ja sam ona koja nisam, koja nikada nisam. Ovo su ruke za moje zagrljaje. Osakacene prazninom. Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam i u tmine bacam. One pisu istoriju plasticne igracke sahranjene u grobovima djetinjstva koje nije doraslo do kolijevke. Zovem se Sara. Ja sam ona koja pokusava da bude. Ovo … Настави са читањем “Zdravo, moje ime je Sara”

Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.

Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.

Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.

Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.

Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.

Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.

Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.

Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.

OK?

  Tako Tako su Tako su stajale Tako su stajale moje razoružane oči   Tako sklopljene Tako sklupčane Tako zgrčene misli   Pucanj neba Granica zemlje I ludak sa šestarom Nad prostrtim mapama I pijani pijanista Sa osakaćenim dirkama   Viva Maestro! Tu est megister D’une tragedie Und wer ist dit moi Geboren zu leben … Настави са читањем “OK?”

 

Tako

Tako su

Tako su stajale

Tako su stajale moje razoružane oči

 

Tako sklopljene

Tako sklupčane

Tako zgrčene misli

 

Pucanj neba

Granica zemlje

I ludak sa šestarom

Nad prostrtim mapama

I pijani pijanista

Sa osakaćenim dirkama

 

Viva Maestro!

Tu est megister

D’une tragedie

Und wer ist dit moi

Geboren zu leben

Vi na raz vi na dva

Smotrite na minja

 

Tako

Tako stoje

Tako stoje moje

Razoružane oči

 

OK?

 

©Miroslava Odalović

 

 

Капља

    Гледај на мом длану једно море спи И на дну тог мора спаваш и ти И талас ти прориче живот жедне капи Коју и ја пијем којом живот напих   Сад од циједног трена усна ријечи храни У ријечима држи кап воде на длану С првим сунцем капља испари – сахрани На мом … Настави са читањем “Капља”

 

 

Гледај на мом длану једно море спи

И на дну тог мора спаваш и ти

И талас ти прориче живот жедне капи

Коју и ја пијем којом живот напих

 

Сад од циједног трена усна ријечи храни

У ријечима држи кап воде на длану

С првим сунцем капља испари – сахрани

На мом длану пјесму жедне капи храну

 

Јер залуд ће сањати двјери рајски врт

И узалуд звати ријеч – капљу од сјаја

Ако прије тога не прође кроз смрт

Не дотакне рубове сопственога краја

 

Нека храни земљу и залива небо

Другачијом кишом у ријеци да тече

Свим бојама плавог дугу обој – не бој

Капљом крви освит што боју обрече

 

Нека капље покрај прозора од ока

Неки поји корјен жиле свег прегнућа

Нек добује окном да се отворе сва окна

Да не ћути закључана наша празна кућа

 

Капљом смијеха напуни собе сад без гласа

Капљом вина залиј сред сломљеног хљеба

Капљом мира храни снагу сред таласа

Да не кане суза тамо гдје не треба

 

©Мирослава Одаловић