8 – Dejan Perić

gledaj umesto mene noćno nebo izađi na toplu kišu i udiši kapi smrznute rose videćeš strah drveta u vetru i čućeš kako te zove u koren u zemlju u koren

gledaj umesto mene noćno nebo
izađi na toplu kišu
i udiši kapi smrznute rose
videćeš strah drveta u vetru
i čućeš kako te zove
u koren
u zemlju
u koren

16 – Dejan Perić

— Izvinite gospodine, hodam, govorim, vidim, a nemam glavu. ** Naravno.Eno onaj tamo ima samo pola glave, onaj je samo kostur, ovome nedostaje  noga, a ovaj ovde je samo noga, pa opet hodaju, govore i gledaju. Šta će tebi glava kad,  eto, možeš i bez nje. — Ne znam, ne treba mi. Evo vam tada … Настави са читањем “16 – Dejan Perić”

— Izvinite gospodine, hodam, govorim, vidim, a nemam glavu.

** Naravno.Eno onaj tamo ima samo pola glave, onaj je samo kostur, ovome nedostaje  noga, a ovaj ovde je samo noga, pa opet hodaju, govore i gledaju. Šta će tebi glava kad,  eto, možeš i bez nje.

— Ne znam, ne treba mi. Evo vam tada i ruka.

** Hvala, daj je onom bez noge.

— Hoću.

** Drugu daj onom starcu, već dugo nema nijednu.

— Dobro.

** Noge daj devojčici.

— Hoću.

** Eno, onaj jadnik ima ruke, noge i glavu ali ne i ostatak. Ti ćeš mu sigurno dati.

— Ali meni neće ostati ništa.

** Tebi i ne treba.

— U redu, daću mu.

** Tako, sad te više nema.

— Nema me, ali da vas ipak pitam.

** Pitaj.

— Kakvo je ovo mesto i otkud ja ovde?

231 – Dejan Perić

sa mnom ništa ne počinje ali sve prestaje rodio sam se i umro sam u isto vreme u jednom trenutku kuda idem i zašto ne znam ali noge ne staju i uvek na nekom drugom mestu izmišljam tvoju ljubav koja nikad nije ista (jer sam te zaboravio) 

sa mnom ništa ne počinje
ali sve prestaje
rodio sam se
i umro sam
u isto vreme
u jednom trenutku

kuda idem
i zašto
ne znam
ali noge ne staju
i uvek na nekom drugom mestu
izmišljam tvoju ljubav
koja nikad nije ista

(jer sam te zaboravio)


209 – Dejan Perić

suzo od zemlje isceđena iz kamena da li ćeš me zaboraviti kada popijem sokove tvojih plodova i umrem pre vremena hoće li ostati to vreme posle mene ili samo prostor bez kraja koji ubija verovanje da me je nekad bilo ti znaš da me nema dovoljno da udahnem vazduh koji me rađa ponovo ti znaš … Настави са читањем “209 – Dejan Perić”

suzo od zemlje
isceđena iz kamena
da li ćeš me zaboraviti
kada popijem sokove tvojih plodova
i umrem pre vremena

hoće li ostati to vreme
posle mene
ili samo prostor bez kraja
koji ubija verovanje da me je nekad bilo

ti znaš da me nema dovoljno
da udahnem vazduh koji me rađa
ponovo
ti znaš da moje oči više ne piju lepotu tvojih boja
i znaš da me svaka želja zakopava
u tebe

sluti li voda koju pijem da me zaboravlja
njena kap
poznaje li miris svoju savršenost
dok je daje drugima

ne osećati
to je moj san

suzo od zemlje
otkrivena oblicima
ti si prelaz između večnog i pepela
a moj razum je tvoj jedini kraj

117 – Dejan Perić

sve stvari oko mene tihe kao koraci koji se udaljavaju kao mirisi pored reke sve stvari oko mene glasne kao reči koje neću čuti previše puta izgovorene nepomične i neuhvatljive gube značenje lepota praznija od smrti reč pokret trenutak koji prođe

sve stvari oko mene
tihe kao koraci koji se udaljavaju
kao mirisi pored reke
sve stvari oko mene
glasne kao reči koje neću čuti
previše puta izgovorene
nepomične i neuhvatljive
gube značenje

lepota praznija od smrti
reč
pokret
trenutak koji prođe

95 – Dejan Perić

ne sećam se šta je pre rođenja zaboraviću sve posle smrti između dva kamena sveta misao oštri pitanje bez smisla ostajem nedorečen odsjaj bledi ne okrećem se iza nije ništa što već nije bilo a napred ne vredi

ne sećam se šta je pre rođenja
zaboraviću sve posle smrti
između
dva kamena sveta
misao oštri pitanje bez smisla

ostajem nedorečen odsjaj bledi
ne okrećem se
iza
nije ništa što već nije bilo
a napred ne vredi