Čovek sa kišnim oblakom… – Daliborka Pitulić

Nije kucao. Grebao je. Čovek sa kišnim oblakom… Nije se izuo. Koristio je otirač. Uhodao je cipelama tromim od prašine svetskih drumova… Obećao je dugu. Pod kabanicom je krio samo pomrčinu…

Nije kucao.
Grebao je.
Čovek sa kišnim oblakom…

Nije se izuo.
Koristio je otirač.

Uhodao je cipelama
tromim od prašine
svetskih drumova…

Obećao je dugu.
Pod kabanicom je krio samo pomrčinu…

KRAJ… – Daliborka Pitulić

Poput peščanih zrna promakao si kroz čežnjive mi prste. Nalik opseni, što privid svoj tek sada otkriva, nemo stoji tvoja nedodirljiva prilika. Od tebe samo tišina kao odgovor stiže, na silne moje krike i svu kipuću mi bol. Samo muk puštaš u pravcu mojih drhtavih grudi, gde si sami prah za sobom ostavio…da ćuti. Udaram. … Настави са читањем “KRAJ… – Daliborka Pitulić”

Poput peščanih zrna
promakao si kroz čežnjive mi prste.

Nalik opseni,
što privid svoj tek sada otkriva,
nemo stoji tvoja nedodirljiva prilika.

Od tebe samo tišina
kao odgovor stiže,
na silne moje krike
i svu kipuću mi bol.

Samo muk puštaš
u pravcu mojih drhtavih grudi,
gde si sami prah za sobom ostavio…da ćuti.

Udaram.
Grebem i ujedam…goli kamen.

Silne reke suza
mešaju se sa krvavim potocima
i umiru tu,
na smrtno hladnim mi usnama.

Utihnula je vatra.
Zgasnuo je žar.
U očima ne vidim ti
na šta si nekada poljupcima se kleo.

Samo tišina.
I tvoja odluka…da je kraj…

SAN… – Daliborka Pitulić

Zaspala sam sinoć na uobičajen način. Dve su me sjajne siluete čekale na ulazu u san. Bez ikakvog obraćanja, uzele su me za ruke i sprovele kroz nešto nalik zagasitoj želatinastoj membrani. Najednom, obrela sam se potpuno sama, nasred nekog pustog groblja. Hladnoća i muk. Suvereno je vladala sablasna tama. Miris tamjana dopirao je iz … Настави са читањем “SAN… – Daliborka Pitulić”

Zaspala sam sinoć na uobičajen način.
Dve su me sjajne siluete čekale na ulazu u san.
Bez ikakvog obraćanja, uzele su me za ruke i sprovele kroz nešto nalik
zagasitoj želatinastoj membrani.
Najednom, obrela sam se potpuno sama, nasred nekog pustog groblja.
Hladnoća i muk.
Suvereno je vladala sablasna tama.
Miris tamjana dopirao je iz pravca ka kome sam stajala usmerena.
Uzvišena aroma ove svete relikvije mamila me ka njenom izvoru…
Koračala sam, grčevito oprezno.
Nemirna svetlost nekakva nazirala se kroz dimni povez tamjana i magle…
Ubrzo, začuo se i prvi zvuk…
Bio je to odjek posmrtnog pojanja sveštenika,
čije mi obličje postajaše sve jasnije kako ubrzavah hod…

Idem pravo napred…
Provlačim se kroz neme grobove nepoznatih.
Okrutno me grebu hladne ivice mermernih ploca.
Strah mi srce sve brže proždire, ali moram napred.
Želim da vidim, da znam koga tako gorko oplakuju narikače.
Kome to prinose sveće i u raku sipaju latice krvavo crvenih ruža…?

“Ko je to?!”, povikah nestrpljivo.
Silna se svetina razgrnu, omogućivši mi prilaz grobu…

Dah se zaledio.

Srce je zanemelo.
Mora biti da me je neko gurao, jer nisam bila kadra mrdnuti se…

Poslednji korak doveo me je na samu ivicu ponora.
Zjapeća tama posmrtne kolevke privuče me silovito u svoj zagrljaj.

Padala sam…duboko…dublje…
Ili sam lebdela…ne znam…

Svetlosno biće, stajalo je ravno ispred mene.
Pokretima svojih tvorevina, nalik rukama, stalo je iz moje utrobe
da izvlači poput katrana crne pramenove….
Tamna stvar je urlala.
Pred očima proletale su mi scene…videla sam suze, krv.
Čula sam krike…parali su me jauci.
Osećala sam žeđ, glad, hladnoću…njegove usne, bivšu ljubav, sve srusene snove…

Sve je iz moje utrobe naprosto izvučeno.
Puštena sam naglo u slobodan pad.
Osećala sam ubrzanje, kako postaje sve veće.
Znala sam da moje izmoždeno telo čeka sigurna smrt
od siline takvog udara o tle.
Prepustila sam se onome što sam očekivala,
od čega pobeći nisam mogla…
Prepustila sam se smrti…

Duboki udisaj prenuo me je iz sna.
Širom otvorenih očiju, zurila sam u zrake jutarnjeg Sunca,
što su kroz prozor pravu u lice mi sijali…
Kao i svakog jutra…
Samo, ovo jutro nije bilo nalik niti jednom prethodnom.

Ovog jutra kao da sam se ponovo rodila.
Sve danas kao novim očima gledala sam…

Gospode,
koga li su to sinoć tamo sahranili…?