Miris dunja…
Odavno je jesen
Došla u naš kraj…
Gledam kroz okno
Uzrelih dunja red…
Pitam sebe kuda?
Lutam i kamo
Ne znajući jutro
Hoće li svanuti?
Miriše, ah čudno
Zreli plodovi…
Vjetar dok otkida
Uveli list
Čkiljim kroz okno
U nedogled…
Dok galeb leti
Na dalek put…
Poželjeh mu miran let
Zaklopih oči…
Utonuh…
U dubok san
Mirišu dunje…
Vraćaju sjećanja…
Jesen, ah jesen
Dunja, miris dunja
U djetinjstvo vraća me…
(C) Arsenije Lalatović
PODSETI ME NA MIRIS MOJIH DUNJA,DAVNOG DETINJSTVA…
IZ ONE PESME….DRAGO MI JE STO IMAMO SLICNIH OSECANJA I ISKUSTVA..KOJE NASE PESME PRIBLIZAVAJU JEDNE DRUGIMA…KOLEGA ,SVE SI LEPO REKAO I DOCARAO….
OSETIH TU EMOCIJU KAO SVOJU….
POZDRAVI TE GALEBOVE,ODAVNE IH NE VIDEH…..
pozdravljam vas moji galebovi…
AAA hvaaaaaaaaaaaaaaalaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
rsenije,objavicu pesmu PUSTI ME….Volela bih da je procitas…Nekako me je pesma O,VOLJENA,inspirisala…dugo trazim taj izraz da docaram ono sto mi je na dusi,a u ovoj pesmi ,osecam vise sam nego blizu da ga konacno pronadjem….
Prijatno ti citanje…pa,javi se …3A.
Izvini,ova tastatura polude…progutala sam ti najvaznije slovo u imenu A,oprosti…..
”…U djetinjstvo vraća me…”- ponovo čitam ovu pjesmu i nisam mogla da ostanem nijema:
…Nerado sad prođem stazom mog detinjstva,
jer ona samo u prazninu vodi.
Ako sa nje ma i malo skrenem,
sići ću na put što u groblje hodi…”
Iz moje prve knjige, pjesma STAZA DETINJSTVA – Svi mi imamo stazu svog djetinjsta; ja tu svoju stazu toliko volim da bih mogla plakati kad je se sjetim, a posljednjih par godina je uopšte ne posjećujem (nemam ni kuda ni kome tom stazom – to govore i navedeni stihovi). Oprosti mi za ove emocije vezane za najljepši dio mog života.
Da li je slučajnost ili ne? Zanivljivo, kao telepatija!!!