REPUBLICI SRPSKOJ-Miloš Krnjeta

Da se rodiš u miru i sreći
Dušmani tvoji nisu dali
Znali su da krv će poteći
Zdušno su ti radili o glavi

Pripremali dušmani su davno
U krvavom piru nestanak tvog roda
Al tvoj narod borio se hrabro
Od nestanka spasila ga sloga

Rušili te Ameri Evropa
Rakete vam padale po glavi
Da se narod pod zemlju zatrpa
Opstali ste borili se sami

Što vam teže rane nanosiše
Vi ste čvršći snažniji postali
Branili ste ono što je vaše
Republiku svoju ste stvorili

Republiko Srpska divni cvetu
Celo srpstvo danas u te gleda
Sve što Srpski diše u svetu
Braniće te dušmanu te ne da

I danas te opet ONI ruše
Što ti zdušno radiše o glavi
Njihove su samo želje puste
Bićeš večna na Drini i Savi

ZEMUNSKA ULICA-Miroslav Krnjeta

Privlacio me miris ulice
zvali su me mračni sokaci,
zalutao sam u trku za loptom
prešao nevidljivu crtu
između igrališta i ulice.
Talenat,vrline sve je nestalo
istopilo se na betonskoj ploči.
Oko mene zidovi
tmurne sive boje,
slikam ulične heroje,
hoću da budem jak i prvi
od takvih je asfalt natopljen u krvi.
Rastem uz ulične veterane
učim od njih prevare,
u tučama dobijam prve rane.
Najlepše godine ostavljam
u mraku i bedi
dozvolio sam da ulica pobedi.

Pišem parole,sedim na trotoaru,
trošim dane,postajem hladan beton.
Povređujem voljene
u srcu im ostavljam rane,
varam,propadam sve brže,
dajem gas ovo je moja noć.
Ne spavam gledam u zidni sat
čekam da me odvedu u kazamat.
Novac bacam na piće
pijem za doručak,za ručak piće,
trujem se ubijam mlado biće,
prolazi vreme ne primećujem
kad jutro sviće.
Ponašam se kao zver
nestaje u meni čovek
postajem ulični ker.
Alkohol,kocka,marihuana,
vire iz svake rupe
nema bekstva,to je realnost dana.

Na betonu cvetaju poroci
mi uličari smo svedoci i učesnici.
Na ćošku caruje droga
za iglu prodaje se duša,
zaboraviš na rođene,
zaboraviš na boga.
igla hara ne pita za godine
padaju mnogi od metka,
ostavljaju uplakane bez imetka.
Na hladnom betonu leži mladost
zaboravite ovde na radost,
đavo kolo vodi
vrti te kao čigru,
ne možeš da staneš
igraš do kraja igru.
Imam svoj kraj tu sam car
u njemu je moj raj,
bežite skorojevići,ne davite moralni,
ovo je moj svet
ulica je moj krevet.
Puštaju iz kaveza zatvorske ptice
upoznajem legende ulice.

Majka ulica otima u mladosti
hrani mržnjom,tera na pakosti.
Sa prozora zove majka
vrati se kući sine,
niz obraze suze kaplju.
Kroz zgrade odjekuju dva glasa,
jedan iskreno želi
da me izvuče iz urbanog užasa.
Ne znam kako se voli
probao sam,počelo je da boli,
nemam emocija ubila me ulica
asfalt postaje moja milica.
Teška vremena mračne ulice
miris švercovanog benzina,
ne bacam nikome krivicu
od greha sam požuteo u licu.
Od dečaka sa loptom u parku
prešao sam prljav put
i postao gruba zver.
Shvatam šta mi uradi ulica,
samo bog mi može pomoći
da ne postanem zatvorska ptica.

BLEDA KRV —- Marina Adamović

Starac se nasmejao,
podigao prst do čela,
spustio ga,
razvukao usne

do
zapada.

Deca su ga videla.
Deca su se smejala.

Starac je pratio senku senke.
One su uzvraćale radosno.

Blagi pucanj,
bleda krv.

Jedno je dete pustilo bradu,
po čelu je dlakama pisalo:

“Živote, živote, i smrt ti se smeje,
čuješ li, gluvi ?”

Da.