OBALE ITALIJE – Dejan Ivanović

Naša misteriozna egzistencija, počiva na egzaltiranom sjaju purpurnog neba u dalekim predvečerjima; U nizu kompleksnih indeksa prirodne modifikacije anizotropnih osa, prelamaju se titraji laganih spektralnih linija; Plaču na tvojim obalama, tužne Beatriče i Laure idealne muze, nad prizorima zemlje iz mašte; Jetka fluidna zvona bazilika kasnoantičkih svodova, oplakuju romantična gnezda laste; u hladu peristila pod … Настави са читањем “OBALE ITALIJE – Dejan Ivanović”

Naša misteriozna egzistencija,
počiva na egzaltiranom sjaju
purpurnog neba u dalekim predvečerjima;
U nizu kompleksnih indeksa
prirodne modifikacije anizotropnih osa,
prelamaju se titraji laganih spektralnih linija;

Plaču na tvojim obalama, tužne Beatriče i Laure idealne
muze, nad prizorima zemlje iz mašte;
Jetka fluidna zvona bazilika kasnoantičkih svodova,
oplakuju romantična gnezda laste; u hladu peristila
pod suvim lišćem kestenova,
stoluju diskursi egzistencijalne zapitanosti …

Gotičke palate odišu senzacionalizmom
raskošne fragmentiranosti; kanali ispunjeni suzama
pokreću u heterogenoj strukturi,
nadolazeće plime elastičnim kontrastima;

Ezoterični duh okamenjenih lavova,
na trgovima Venecije,
gordih u svoj veličini nadlične tragedije;
Podsvesnim reminiscencijama pruža ishodište,
uznemirujućoj konačnosti egzistencije …

КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ – Драгојло Јовић

КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ Ко ми зором очи буди, Док сањају старе снове, Јер године што пролазе, Не рађају снове нове. Ја бих опет као некад, Да ко лептир цвећу хитам, Па да слетим где год желим, Да ме има, да још скитам. Ех, када би клатно сата, Могло бар на трен да стане, Па … Настави са читањем “КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ – Драгојло Јовић”

КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ

Ко ми зором очи буди,
Док сањају старе снове,
Јер године што пролазе,
Не рађају снове нове.

Ја бих опет као некад,
Да ко лептир цвећу хитам,
Па да слетим где год желим,
Да ме има, да још скитам.

Ех, када би клатно сата,
Могло бар на трен да стане,
Па да сањам из младости,
Дане среће и радости.

Али сат је чудна справа,
Живот мери и кад спава,
Казаљка је живот цели,
Јер нам дан од ноћи дели.

И не куца свима исто,
Животу се често руга,
Кад казаљке уморе се,
Тад остане друг без друга.

Не будите зором мене,
Пустите ме да још сањам,
Да успорим клатно сата,
Што за врат нам живот хвата.

Па нек снови бар титрају,
Нек кроз вене крв појури,
Да пре сата зори стигне,
Лептир који к цвећу жури.

28.5.2018.
Драгојло Јовић