Decembarska noć Arsenije Lalatović

Decembarska noć Decembarska noć Snijeg pada… Gledam kroz prozor… Kao nekada… Kada bijah dijete… Radujem se zimi Igrama na snijegu Sankanju, grudvanju Klizanju na ledu… Đeca su srećna Dok snijeg pada Prave Bjelić Sneška… Kao i ja nekada… Decembarska noć Snijeg pada… Iznad grada… Kao nekada… Kada bijah dijete…

Decembarska noć

Decembarska noć
Snijeg pada…
Gledam kroz prozor…
Kao nekada…
Kada bijah dijete…

Radujem se zimi
Igrama na snijegu
Sankanju, grudvanju
Klizanju na ledu…

Đeca su srećna
Dok snijeg pada
Prave Bjelić Sneška…
Kao i ja nekada…

Decembarska noć
Snijeg pada…
Iznad grada…
Kao nekada…
Kada bijah dijete…

….djeco pakla… – Ksenija

Gdje su vam duše ….djeco pakla… i iz koje tame vadite nož? Oči vam sjaje ubilačkim plamom, i jedna misao…”grlo pod nož”! Gdje su vam duše …djeco pakla… i čije snove pretvarate u javu? Oko vas su samo marame crne, svaki vas samrtni živi stvor kune. Gdje su vam duše …djeco pakla… iz čijih utroba … Настави са читањем “….djeco pakla… – Ksenija”

Gdje su vam duše

….djeco pakla…

i iz koje tame vadite nož?

Oči vam sjaje ubilačkim plamom,

i jedna misao…”grlo pod nož”!


Gdje su vam duše

…djeco pakla…

i čije snove pretvarate u javu?

Oko vas su samo marame crne,

svaki vas samrtni živi stvor kune.


Gdje su vam duše

…djeco pakla…

iz čijih utroba vadite sjeme?

Pokora će jednom i vas da stigne,

svaku preklanu dušu Bog će da zbrine.


Gdje su vam duše

…djeco pakla…

i zašto nosite ubilačko breme?

Vaše su žrtve – vašom rukom pokošene

i nijemi ćute poput stjene.


Gdje su vam duše

…djeco pakla…

i tko za vas stvori taj koljački zov?

Umjesto mrtvih – živi će da zbore,

da nikad ne ugasne osvete poj!


U tami mnogi, k´o i na javi,

proklinju mjesto, datum i godinu rođenja.

Zbog drugih ostadoše i duhom osiromašeni,

dok vječno će da žive u okovima mraka…

Ali, pitanje ostaje….

….gdje će vam duše….

…djeco đavoljeg pakla!!!

TEBI – Ksenija

U mojim su očima suze svetlucale, i dodir ljubavi u meni budio divne snove. Tvoje su ruke tražile moje. Pogled nam je bio prepun reči dok ćutali smo obadvoje. Tišina je bila puna slatke strasti. Ljubila sam tebe i ništa više nije moglo u stvarnost da me vrati. I neću da se kajem što voleh … Настави са читањем “TEBI – Ksenija”

U mojim su očima

suze svetlucale,

i dodir ljubavi

u meni

budio divne snove.


Tvoje su ruke

tražile moje.

Pogled nam je bio prepun reči

dok ćutali smo obadvoje.


Tišina je bila

puna slatke strasti.

Ljubila sam tebe i ništa više

nije moglo

u stvarnost da me vrati.


I neću da se kajem

što voleh slepo.

Još uvek,duboko u meni,

žive sećanja

na proleće, more i jedno leto!

ODA KРИЗИ…….Александра Младеновић

ODA  КРИЗИ     Криза ме дрма када немам ‘леба, опасно сам се црна на њега навукла… Само једна дозица ‘леба ми треба, јој, како бих се са њега и чиме свукла?   Панично ме тресе када немам кредита, па просећи  у бирое и шалтере  трчим… Одговарам дајте, шта год  ме неко пита и радо бих … Настави са читањем “ODA KРИЗИ…….Александра Младеновић”

ODA  КРИЗИ

 

 

Криза ме дрма када немам ‘леба,

опасно сам се црна на њега навукла…

Само једна дозица ‘леба ми треба,

јој, како бих се са њега и чиме свукла?

 

Панично ме тресе када немам кредита,

па просећи  у бирое и шалтере  трчим…

Одговарам дајте, шта год  ме неко пита

и радо бих око гуше руке да им згрчим…

 

Лако је црвићу ког криза не ждере,

са удице сваке тај, уме да спадне…

Ал ‘тешко је људу, да банане бере,

са дрвета шљиве, а очи му гладне…

 

Ампутацијом образа можда се и спасе,

имунитет стиче одмах преко ноћи….

Док сви кризом копне, он цветаће, зна се,

хирургија само, ту, може му помоћи…..

 

 

Шта мени, па, може та кризетина нека?

Прљавој,без прашка, бар ми душа чиста..

Без ње никад не би еволуирала у човека,

већ чекала свој крај, к’о у тегли глиста..

 

 

Носиље смо вредне  томе нема збора,

сваки дан по јаје на ваздуху и води…

Ти, ако си бољи, изађи из тог лавора,

кавез је на фарми пут коки ка слободи…

 

 

Само ме још плаши ума нашег криза,

благослов је прави, све ти вазда лепо..

Ни торањ у Пизи, већ у торњу Пиза,

будалама с дипломом  да се дивим слепо…

 

 

Веле,пусти те  кризе,ево новог чуда,

смислили су већу, свињогрип већ хара…

Крмачама светским поста тесна груда,

ма, док село гори нек’се чешља стара…

 

 

Немојте, тај вирус да преживим нећу,

нек’ остане песма лек за кризе мање…

На Балкану ,само запалићу му  свећу,

зезнућу га-одо’  у  друго агрегатно стање!

 

 

 А,Ви?

 

Šta mi donosi sutra? – Ksenija

Komade mog života nalazim po hladnim bespućima daleko od ostalih pogleda. Raspuknute i ostavljene iluzije plutaju praznim horizontom ne ostavljajući tragove postojanja. Ne, ja nisam znala da krećem na put bez povratka. – šta mi donosi sutra? Da, šta mi donosi novo svitanje? Da li život ili novu smrt? Umirati po hiljadu puta, biti ostavljen … Настави са читањем “Šta mi donosi sutra? – Ksenija”

Komade mog života

nalazim po hladnim bespućima

daleko od ostalih pogleda.

Raspuknute i ostavljene iluzije

plutaju praznim horizontom

ne ostavljajući tragove postojanja.

Ne, ja nisam znala

da krećem na put bez povratka.

– šta mi donosi sutra?

Da, šta mi donosi novo svitanje?

Da li život ili novu smrt?

Umirati po hiljadu puta,

biti ostavljen usputnim, slučajnim prolaznicima…

…lutalicama, sumnjivim licima.

Tražiti pomoć u gluvo vreme,

vreme koje neumorno teče i stvara

samo deo neke druge, tuđe prošlosti.

Ne, ne sviće novo jutro,

već ova noć je večna.

Ipak, kroz plašt magle i tmine

iz daljina dopire glas budućnosti…

…šta mi donosi sutra?

Bez naslova -Ksenija

Zašto da plačem kad suza više nemam. Plovim beskrajnim morem mašte dok u stvarnosti -budna spavam. Sanjam predjele svoje daleke, svoj dom i beskrajnu sreću. Sanjam ona mora, ona brda, onu rijeku… gasim i ovu poslijednju svijeću. Ja doma svoga nemam, ni prošlosti, ni stvarnosti. Grubim me rukama guraju natrag u smrt svoje budućnosti. Ovdje … Настави са читањем “Bez naslova -Ksenija”

Zašto da plačem

kad suza više nemam.

Plovim beskrajnim morem mašte

dok u stvarnosti -budna spavam.

Sanjam predjele svoje daleke,

svoj dom i beskrajnu sreću.

Sanjam ona mora, ona brda, onu rijeku…

gasim i ovu poslijednju svijeću.

Ja doma svoga nemam,

ni prošlosti, ni stvarnosti.

Grubim me rukama guraju natrag

u smrt svoje budućnosti.

Ovdje je sve tako strano,

nepoznati ljudi -daleki gradovi.

Nestvarni i neupućeni životi.

Između nas – kameni mostovi.

Čovijek sam bez porijekla,

s pečatom na čelu i skrivenog lica.

Ne postojim i nigdje me nema

jer ja sam samo…

….prokleta izbjeglica!

Da li sanjam… – Ksenija Aleksić

DA LI SANJAM… Budna dočekujem osvit nove zore Uz rujno vino, sveće  i gitare. Muzikom pokušavam oterati duhove u meni Probuditi neke nove pokušaje! Da li u snu sanjam Ili na javi tražim utehu u boli, Ni sama sebi ne verujem Da i posle svega još uvek volim! Tiho su šaputale reči duboko u meni, … Настави са читањем “Da li sanjam… – Ksenija Aleksić”

KsenijaA

DA LI SANJAM…


Budna dočekujem osvit nove zore

Uz rujno vino, sveće  i gitare.

Muzikom pokušavam oterati duhove u meni

Probuditi neke nove pokušaje!

Da li u snu sanjam

Ili na javi tražim utehu u boli,

Ni sama sebi ne verujem

Da i posle svega još uvek volim!

Tiho su šaputale reči duboko u meni,

Tražile su oproštaj od svega što postoji.

Daleko od svih, i od sebe same,

Bežim…

… nestajem u praskozorje!

(C) Ksenija Aleksić

VUK-Aleksandra Mladenović

VUK   Spodobo…..divota si…….moja…. Ocnjakom…. krzno mi….  raspori…. Koprenu……srca bez…….proboja… Ritualom…se u me ……zatvori…. Divoto……neman si…… klecam… Refren…. .u staklu …….ogledala.. Zapenio….ne das da ..…jecam…. Besno…….bih te se….prejedala… Brlog……..mojoj si…….strasti… Magican…..urlikom me…..pogodi.. Vuciji…..…zelis li me……..spasti…. Prognan..…u meni se……dogodi…

VUK

 

Spodobo…..divota si…….moja….

Ocnjakom…. krzno mi….  raspori….

Koprenu……srca bez…….proboja…

Ritualom…se u me ……zatvori….

Divoto……neman si…… klecam…

Refren…. .u staklu …….ogledala..

Zapenio….ne das da ..…jecam….

Besno…….bih te se….prejedala…

Brlog……..mojoj si…….strasti…

Magican…..urlikom me…..pogodi..

Vuciji…..…zelis li me……..spasti….

Prognan..…u meni se……dogodi…

Ti i ja (gdje je početak a gdje kraj?)

Ti i ja (gdje je početak a gdje kraj?) Da bi se našao uzrok nečemu što se događa, potrebno je tragati pažljivo i istrajno. Potrebno je vratiti se početku. Ali problem je u ovoj situaciji u kojoj se mi nalazimo u tome što nisam siguran gdje je početak. Da li je početak onaj dan, februarski … Настави са читањем “Ti i ja (gdje je početak a gdje kraj?)”


Ti i ja
(gdje je početak a gdje
kraj?)

Da bi se našao uzrok nečemu što se događa, potrebno je tragati pažljivo i istrajno. Potrebno je vratiti se početku. Ali problem je u ovoj situaciji u kojoj se mi nalazimo u tome što nisam siguran gdje je početak. Da li je početak onaj dan, februarski 2006 godine, kada si mi poslala poruku i kada sam osjetio,
ono tajanstveno strujanje koje me ni danas ne napušta ili je početak negdje
daleko u prošlosti, daleko vijekovima, milenijumima. Da li je početak u nekom dalekom sazviježđu, u nekom svijetu udaljenom tamom svemira od nas stotinama hiljada svjetlosnih godina. Kada bih znao odgovor na to pitanje, sve bi bilo lakše, jednostavnije. Objasnio bih sebi a i tebi zašto smo tako brzo nakon prvog kotakta osjetili ljubav, objasnio bih nam što je to tako naglo planulo u nama, taj plamen koji nas, iako ti to želiš potisnuti, grije i danas
i grijaće nas još dugo. Koliko dugo? Do kraja ovog života sigurno, a ako je početak negdje daleko u prošlosti, onda još dugo u budućnosti. Još ćemo se mi susretati i rastajati. Još ćemo tražiti jedno drugo u vremenu i prostoru koji je ispred nas, nedostajaćemo jedno drugome, nedostajati više nego bilo ko drugi što bi nam nedostajao, jer mi smo vezani nekom magičnom silom. Mi smo se poznavali i prije nego smo znali da postojimo, da živimo. Poznavali smo se i komunicirali nekim, samo našim mislima poznatim komunikacijskim sistemima, tražili smo se znajući da ćemo se jednog dana pronaći. Znajući da će se to dogoditi, jer je to predododređeno našim postojanjem. Kako je to moguće? Tajnu nismo otkrili, niti ćemo kada otkriti kako je to moguće ali znamo da je to tako. Znamo da je tako bilo i da će tako biti i dalje. Sve ovo što se sada događa to je samo jedna epizoda našeg trajanja, jedno poglavlje u romanu naše vječne veze. Znam da sada ništa ne mogu promijeniti, jer tako mora biti. Znam da si ti uplašena svim što se događa oko nas, ali i da se boriš da ne pokažeš taj svoj strah. Pokušavaš sebi a i meni objasniti da nema drugog rješenja, da tako mora biti a negdje u dubini svoje duše želiš da bude drugačije. To te plaši, ta podvojenost površine i unutrašnjosti tvoje. Jer površina racionalnošću vrši pritisak na unutrašnjost, na onu suptilnu dubinu duše koja je svjesna da nije kraj i da ne može biti kraja ovoj vezi koja traje ko zna koliko dugo, uvijek počinjući od neke nove tačke. Da, od neke nove tačke jer je početak vrlo daleko. Inače kako objasniti tu bliskost, to mistično međusobno poznavanje i prije nego što smo se sreli. Znali smo jedno drugo toliko dobro da nam nije bilo potrebno vrrijeme da se upoznajemo, trebali smo samo da se nastavimo voljeti tamo gdje smo nekada stali. Svjesni smo oboje toga da se naša veza ne može prekinuti izjavama da je gotovo, da nema više veze i da je kraj. Ako je kraj, ako nema više veze, zašto postoji potreba da komuniciramo, da nastavimo ono što smo počeli ali u drugoj formi, pritisnuti bremenom sadašnjosti? Zašto onda postoji potreba da se ne izgubimo, da ne nestanemo u sivilu današnjice? Nemam odgovor na to a vjerujem da nemaš ni ti.
U stvari imamo odgovor, no ti se plašiš tog odgovora a ja ga ne želim forsirati, radi tebe, da tebi ne nanosm bol. Nešto što je počelo tako davno, ne prekida se u par mjeseci ili godina, to nastavlja da traje unatoč teškoćama na koje se nailazi.
Tako je bilo i tako će biti, vrijeme će to pokazati. Suština naše veze nije u fizičkom kontaktu između nas, ona je na daleko višem nivou i zato se ne može uništiti fizičkoim prekidom, toga sam svjestan a vjerujem i ti. Mi smo pripadali jedno drugom, davno prije nego što smo se spojili fizički, u jednom biću sa dvije duše koje su se razdvojile i tražile se. I kada se sada fizički ne budemo spajali naše će se duše tražiti i dalje, nedostajaće jedna drugoj. One će komunicirati kao što su to radile i ranije, samo sada u ovom životu uz saznanje da postojimo, da živimo i da tako mnogo nedostajemo jedno drugom. Što god da uradimo, kako god da pokušamo da nestanemo i da ne znamo jedno za drugo mi ćemo ipak znati, mi ćemo osjetiti jedno drugo kao što smo to osjećali i ranije,kao što to osjećamo i sada.
Naše biće pulsira, u njemu se naše duše udaljavaju i približavaju i kad dođe trenutak nabijen energijom privlačnosti, spoje se i tako bitišu skupa.
Svjesna si toga isto kao i ja. Mi smo neuništivi, šta god da se dogodi.
Kad to prihvatiš kao što to shvataš, tvog straha će nestati kao što je nestalo i mog koji me je u samom početku blokirao sve dok nisam vidio tvoje oči i kroz njih tvoju dušu predivnu. Neću ti govoriti kako da se ponašaš, neću ti govoriti šta da radiš jer ti i sama znaš sve to. To će samo doći onog trenutka kad uvidiš da drugačije ne može biti. Da li će ovozemljski problemi današnjice sve to odgoditi na duže vrijeme? Ko zna, možda. Ali u poređenju sa neograničenošću vremena, to je samo tren.