KAO BOGINJA. . – Miladinović Sandra

KAO BOGINJA…. Ja zaspaću na grudima tvojim, dok mi šapces reči večne tajne, dok me voliš i nežno i strasno, i srci mi bije tako glasno, a, uvojke mrsiš mi beskrajne! Poljupce prosipaš baš svuda, ja ne želim novo praskozorje, ja bih da se pod zvezdanim nebom, kao boginja opčinjena sjajem, mi zauvek budimo udvoje! … Настави са читањем “KAO BOGINJA. . – Miladinović Sandra”


KAO BOGINJA….

Ja zaspaću na grudima tvojim,
dok mi šapces reči večne tajne,
dok me voliš i nežno i strasno,
i srci mi bije tako glasno,
a, uvojke mrsiš mi beskrajne!

Poljupce prosipaš baš svuda,
ja ne želim novo praskozorje,
ja bih da se pod zvezdanim nebom,
kao boginja opčinjena sjajem,
mi zauvek budimo udvoje!

Ne, to neće razumeti svako,
koji čuje samo zveket zlata,
kome zvezde nemaju značaja,
dok u nama žive od vajkada!
Mi bi lude bili i pajaci,
i loš primer svoj toj lažnoj sreći,
al’ neka ih kada dodje vreme,
možda će se i njima sve reći!

© Miladinović Sandra

Пети елемент

Изговорена тлом Више нисам могла Нисам могла стајати у епитафу земље Морала сам се у грумен уселити У расту му склупчана гурнута крај њега Осјетила како ме пуни од врха до дна И одрон што грумен и ја смо га три пута дисали И одрон што грумен и ја смо га три пута покренули И … Настави са читањем “Пети елемент”

Изговорена тлом

Више нисам могла

Нисам могла стајати у епитафу земље

Морала сам се у грумен уселити

У расту му склупчана гурнута крај њега

Осјетила како ме пуни од врха до дна

И одрон што грумен и ја смо га три пута дисали

И одрон што грумен и ја смо га три пута покренули

И одрон што грумен и ја смо га три пута потписали

 

Изговорена водом

Више нисам могла

Нисам могла стајати у епитафу земље

Морала сам се у капљу преселити

Сферно пољубљену ивицом воде

Осјетила јој сузу како клизи ми низ образ

И олује што капља и ја смо их три пута дисали

И олује што капља и ја смо их три пута покренули

И олује што капља и ја смо их три пута потписали

 

Изговорена ватром

Више нисам могла

Нисам могла стајати у епитафу земље

Морала сам се у пламен уселити

Дирнута хиљадама његових језика

Осјетила ријечи цијели говор свијета

И прах што пламен и ја смо га три пута дисали

И прах што пламен и ја смо га три пута покренули

И прах што пламен и ја смо га три пута потписали

 

Изговорена вјетром

Више нисам могла

Нисам могла стајати у епитафу земље

Морала сам кроз крошњу проћи

Линијом живота прочитана са њеног рањеног листа

Осјетила рану како ми шапће у длан

Пјесму пепела што шушти тако лаког и сувог

Као ваздух што вјетар и ја смо га три пута дисали

Као ваздух што вјетар и ја смо га три пута покренули

Као ваздух што вјетар и ја смо га три пута потписали

 

Ја сам пети елемент

Што у вјетру хода

Што у капљи сипа

Што пламен лиже

И што земљу пуни

 

©Miroslava Odalović

БОГИЊА – Промоција књиге Љубодрага Обрадовића у Алексинцу

БОГИЊА Око тебе врти се свет… Младост, љубав и прилике… Ти напросто опијаш, сликајући слике, у којима и крај свој бескрај има!

БОГИЊА

Око тебе врти се свет…
Младост, љубав и прилике…
Ти напросто опијаш,
сликајући слике,
у којима и крај
свој бескрај има!

Настави са читањем “БОГИЊА – Промоција књиге Љубодрага Обрадовића у Алексинцу”

DAR. . . – Daliborka Pitulic

DAR. . . Pustinja. Vreli pesak. Usijana zvezda. Koza se dimi i krv kljuca. Zedj opora utrobu pali. Rasedi na uvelim usnama sve dublje u meso poniru. Srcani misic sumanuto o grudni mi kos tuce.   Gospodaru. . .kakva propast!   Pretesno je telo ovo za ljubav tako prostranu. Slaba su tkiva sva da izdrze … Настави са читањем “DAR. . . – Daliborka Pitulic”

DAR. . .

Pustinja.

Vreli pesak.

Usijana zvezda.

Koza se dimi i krv kljuca.

Zedj opora utrobu pali.

Rasedi na uvelim usnama

sve dublje u meso poniru.

Srcani misic sumanuto

o grudni mi kos tuce.

 

Gospodaru. . .kakva propast!

 

Pretesno je telo ovo

za ljubav tako prostranu.

Slaba su tkiva sva

da izdrze ludacke bubnjeve

ljubavnog zova

sto mi citavo bice

svojom gromoglasnom pesmom razara. . .

 

Pogled ka nebesima

uporno stremi.

Sake se grcevito

u pesnice stezu;

kosti im krhke prskaju. . .

Iz ociju varnice

vazduh suhi paraju.

Pesnice u tlo trulo

krvnicki se zarivaju.

Krik smrtonosni,

umesto zelje poslednje,

u Vasionu mrtvu polece,

ostatke nejakoga u prahu zaboravljajuci.

 

Oce, presveti. . .

dar si mi golemi dodelio,

Da ga iznesem na

plecima tananim

mogucno je da snage

dovoljne kolicine

ja necu imati.

 

Uzane mi grudi puste

za ljubav beskrajne zapremine.

Jos tri tela fizicka mi fale

da u ljusture njihove

silnu ljubav izlijem.

 

Da vristim,

vristim,

i vristim. . .

odavno pokopane ostrim jaukom

iz vekovnog sna da otrgnem. . .

 

Tren – Aleksandar Jakšić

  Mirisem zaspale godine slike su postale sve tiše u mojoj glavi i zanos kao vatra mine dok čekam ljubav da se pojavi.     Odluke čekaju kao dosadan gost u mojoj sobi povod drema iza sebe sam spalio svaki most da više nikad povratka mi nema.   Dan se stopio sa mojim snovima ja … Настави са читањем “Tren – Aleksandar Jakšić”

 

Mirisem zaspale godine

slike su postale sve tiše u mojoj glavi

i zanos kao vatra mine

dok čekam ljubav da se pojavi.

 

 

Odluke čekaju kao dosadan gost

u mojoj sobi povod drema

iza sebe sam spalio svaki most

da više nikad povratka mi nema.

 

Dan se stopio sa mojim snovima

ja sam čovek koji sanja javu

pesmu pišem polomljenim slovima

na jastuk kajanja spustio sam glavu.

 

Ne nije to poraz

život je borba za novi dah

dok mesec luta nebeskim morima

osećam od nestajanja strah. 

NE ZNAM KAKO DA TE ZOVEM? – Miladinović Sandra

NE ZNAM KAKO DA TE ZOVEM? Ne znam kako da te zovem, s’ tako nežnim dlanovima!? Ne znam kako da te zovem, s’ tako umilnim očima!? A, kad pričas ti si…. ti si reka tako bistra, ti si reka nepresušna! Ne znam kako da te zovem, i boli me zato duša! Ne znam kako da … Настави са читањем “NE ZNAM KAKO DA TE ZOVEM? – Miladinović Sandra”


NE ZNAM KAKO DA TE ZOVEM?

Ne znam kako da te zovem,
s’ tako nežnim dlanovima!?
Ne znam kako da te zovem,
s’ tako umilnim očima!?
A, kad pričas ti si….
ti si reka tako bistra,
ti si reka nepresušna!
Ne znam kako da te zovem,
i boli me zato duša!

Ne znam kako da ti tepam,
kad me tako srećnom činis!?
Ne znam kako da te ljubim,
drugačije da doživiš!?
Kao nikada da osećas,
da treperi tvoja duša,
da prožima tvoje telo,
kao kiša posle suša,
i da dah ti bude vreo….
Ne znam kako da ti tepam,
a, da pamtiš život ceo!?

Da ti kažem – janje moje,
da ti kažem – dušo, dragi,
ili ti si moje nebo,
moj ljubljeni, nada ,sreća…!?
To dovoljno neće biti,
neka reč mi treba “VEĆA”!
Ne znam kako da te zovem,
i da mislim vise neću,
jer to dah mi oduzima,
dok te cekam sagoreću!?
Kad te vidim u zagrljaj
vinuću se poput laste,
tebi daću dar najveći,
usne rujne što me krase!

© Miladinović Sandra

VATRA JE U MENI – Miladinović Sandra

VATRA JE U MENI Vatra je u meni, pa pustiću druge, neka krenu tamo kud su naumili, neka ginu ludo, neka ginu slasno, neka krše krila tako zaneseni! Vatra je u meni, ali sve te ruke, što pružaju u igri kao lažnu nadu, ništa mi ne znače, ništa mi ne nude, ja nebih da odmaram … Настави са читањем “VATRA JE U MENI – Miladinović Sandra”

VATRA JE U MENI

Vatra je u meni, pa pustiću druge,
neka krenu tamo kud su naumili,
neka ginu ludo, neka ginu slasno,
neka krše krila tako zaneseni!

Vatra je u meni, ali sve te ruke,
što pružaju u igri kao lažnu nadu,
ništa mi ne znače, ništa mi ne nude,
ja nebih da odmaram u njihovom hladu!

Ja bih kao vranac u silini vatre,
jurila za vetrom i polenom nebom,
pa bih niz livade i vrleti krasne,
opet vinula se opijena medom!

Ne moram da biram, ne moram da primam,
mogu da treperim i igram do ludila,
mogu da se šepurim i sa oblacima,
sve je bolje nego život uzaludan!

© Miladinović Sandra

Uđi i upoznaj mog prijatelja

uđi i upoznaj mog prijatelja on ima oči različitih boja jedno oko plavo drugo kao med on ima ožiljak nedgje ispod srca i ranu pod ožiljkom ljutu guju sna on ima kaput i šešir na glavi kaput sa dva lica i šešir pun misli uđi i upoznaj mog prijatelja on zna imena rijeka granice globusa … Настави са читањем “Uđi i upoznaj mog prijatelja”

uđi i upoznaj mog prijatelja

on ima oči različitih boja
jedno oko plavo drugo kao med

on ima ožiljak nedgje ispod srca
i ranu pod ožiljkom ljutu guju sna

on ima kaput i šešir na glavi
kaput sa dva lica i šešir pun misli
uđi i upoznaj mog prijatelja

on zna imena rijeka granice globusa
i sa morskog dna ukradenu so

on zna rubove stijena šapat sa litice
i riječi što takav šapat ih krije

on zna sve ulice sve kuće u sumrak
i njihove brojeve adrese po majci
uđi i upoznaj mog prijatelja

on vozi svoje misli kao bicikl
uz brda niz padine kraj rijeka i jezera

on vozi svoje misli k’o šarene vozove
po šinama pjeva njihov zvonki zov

on vozi svoje misli kao karavane
da pustinje vrele ne umru bez vode

 

uđi i upoznaj mog prijatelja

on voli skitnice klovnove akrobate
vatrene obruče i hod po žici

on voli putnike i njihove kofere
prepune sjećanja na korak do cilja

on voli pijanice prosjake izgubljene zaboravljene
što pregršt svoje ljubavi daju nijemom svijetu
uđi i upoznaj mog prijatelja

on misli tvoje misli kad sasvim si sam
da ti u samoći baš svi budu tu

on misli misli neba kad sva sunca zgasnu
i sitno zrno zlata sa zrake mu krade

on misli misli zemlje kad sve vode presahnu
i poji hvalom izvore do posljednje kapi
uđi i upoznaj mog prijatelja

on će ti spremiti čaj od biljke jedne
što korijenom ljubi rub od svoga cvijeta

on će ti spremiti jelo od svog hljeba
što mu je zalogaj preživio grom

on će ti spremiti postelju kraj prozora
da u suton gledaš pticu i njen let
uđi i upoznaj mog prijetalja

on drži svoje dane od prvog do posljednjeg
i koprene sati skida sa tvog vida

on drži svoja blaga pod jastukom svjetla
da svjetlo s tog jastuka ugrije ti san

on drži svoje cipele na pragu svakog ulaska
da ti korak ne zamre i da poznaš put

uđi upoznaj mog prijatelja

on ima oči različitih boja
jedno oko plavo drugo kao med

on ima ožiljak nedgje ispod srca
i ranu pod ožiljkom ljutu guju sna

on ima kaput i šešir na glavi
kaput sa dva lica i šešir pun misli

©Miroslava Odalović

Jедна ноћ што виси о нити Мјесеца

једна ноћ што виси о нити Мјесеца исписује зебњу јутарњега часа шилом тмине кроз ткања неба што пресијеца ријечи с руба ријечи и ћутања без гласа   међе очију склопи трептајем и сијај спрам Луниног ока ти охани миром ил’ спрам луче ријечју тиху пјесму свијај о љубави слово исцијељеном лиром   једна ноћ да … Настави са читањем “Jедна ноћ што виси о нити Мјесеца”

једна ноћ што виси о нити Мјесеца

исписује зебњу јутарњега часа

шилом тмине кроз ткања неба што пресијеца

ријечи с руба ријечи и ћутања без гласа

 

међе очију склопи трептајем и сијај

спрам Луниног ока ти охани миром

ил’ спрам луче ријечју тиху пјесму свијај

о љубави слово исцијељеном лиром

 

једна ноћ да прође крај путева страха

један Мјесец да се састави у круг

једна ријеч да никад не остане без даха

један живот смрти да одужи дуг

 

©Мирослава Одаловић

LIK U OGLEDALU – Miladinović Sandra

LIK U OGLEDALU Ja verujem samo u svoja oka dva, jer nikada me nisu izdala! Krive su samo želje, zaborav i srce, to sam sama sebi priznala! Ja verujem samo u svoja oka dva, obmanu, tugu i laž, sve to vide lako, ali, želja da doživim slatki davni san, najtamnija stakla stavlja samo tako! I … Настави са читањем “LIK U OGLEDALU – Miladinović Sandra”

LIK U OGLEDALU

Ja verujem samo u svoja oka dva,
jer nikada me nisu izdala!
Krive su samo želje, zaborav i srce,
to sam sama sebi priznala!

Ja verujem samo u svoja oka dva,
obmanu, tugu i laž, sve to vide lako,
ali, želja da doživim slatki davni san,
najtamnija stakla stavlja samo tako!

I tako ja kušam najsaldje groždje,
dok polako idem duž mirisnog reda,
i jedan po jedan u korpicu berem,
a, baš sebi spretno bacam nož u ledja!

Ne, rekla sam nemo gedajući oči,
taj lik u ogledalu što me spretno muči,
lagala sam vas, prevarila sebe,
srce će mi opet tako jako tući!

Ja verujem samo u svoja oka dva,
o, slatko cu groždje ja opet kušati,
ali, tako lako željama se nedam,
a, srce i duša razum ce slušati!

© Miladinović Sandra