Hm… – Miro Beribaka

Hm… . Skriveno sječivo u rukavu prijatelja, noževu pojcu, tri stiha su spjev, sabrat sa nožem, čovjek bez portfelja, sječivu iza ledja, ne vidi se sjev! . Ptici na trnu, pjesma je plač, žablji kreket, žabama je poj, stihom se prsi stihôva nejač, množi se, množi, kô pčela roj. . Stežu se ruke, svuda rukovanje, … Настави са читањем “Hm… – Miro Beribaka”

Hm…

.

Skriveno sječivo u rukavu prijatelja,

noževu pojcu, tri stiha su spjev,

sabrat sa nožem, čovjek bez portfelja,

sječivu iza ledja, ne vidi se sjev!

.

Ptici na trnu, pjesma je plač,

žablji kreket, žabama je poj,

stihom se prsi stihôva nejač,

množi se, množi, kô pčela roj.

.

Stežu se ruke, svuda rukovanje,

od rôjeva zuja, Nebo se mršti,

patnja se krvlju cijedi na oranje,

dok medna riječ, sva medom pršti!

.

Govore mudro srodni sapatnici,

u uglove usana, patnja im stala,

svi dobri i pošteni, vrli romantici,

u ponoć ka mjesecu, hvataju zjala!

.

Pogled im seže u daljine daleke,

do srednjeg prsta ispružene ruke,

vječito bježeći od vlastite sjenke,

stihom se brane od teške muke!

.

Nož u ledjima, ukradena riječ,

jedni se maste, drugi na štap gaće,

za zapljuvke kažu da to je mliječ.

Čuvati se sječiva stihôve sabraće!

.

Miro Beribaka

Овај сонет умире

Овај сонет умире смрћу њежног цвијета Оивичен сутоном испод сваке лати Гдје умором стиха тишину ће слати На друмове једног прегаженог свијета   Овај сонет умире смрћу земне силе Поринут далеко к’о без боце брод Отиснут у кружења као сунчев ход И у мјеста гдје су друге смрти биле   Овај сонет умире од ријечи … Настави са читањем “Овај сонет умире”

Овај сонет умире смрћу њежног цвијета

Оивичен сутоном испод сваке лати

Гдје умором стиха тишину ће слати

На друмове једног прегаженог свијета

 

Овај сонет умире смрћу земне силе

Поринут далеко к’о без боце брод

Отиснут у кружења као сунчев ход

И у мјеста гдје су друге смрти биле

 

Овај сонет умире од ријечи од стида

Изречене пресудом пред вратима откуцај

Прећутане јецајем сав од бола нарицај

Што му сузом тешком сваки улаз кида

 

Овај сонет умире к’о што мреш и ти

К’о што мре све људско са раном без вида

К’о што мру нам ноћи к’о што мру нам сни

 

©Мирослава Одаловић

BISERNI VALOVI – Miladinović Sandra

BISERNI VALOVI Vi talasi morski moćni, što jurite k’ nama amo… Iz ljubavi hrlite li, il zagrljaj strasni samo!? Sa dna morskog iz dubina, poneli ste biser, školjke, i daleko put visina, vetrovima vi ste boljke! Učini se njima divno, da ih s’ vama i podele, pa luduju al’ne znaju, da se uzalud vesele! A, … Настави са читањем “BISERNI VALOVI – Miladinović Sandra”

BISERNI VALOVI

Vi talasi morski moćni,
što jurite k’ nama amo…
Iz ljubavi hrlite li, il
zagrljaj strasni samo!?

Sa dna morskog iz dubina,
poneli ste biser, školjke,
i daleko put visina,
vetrovima vi ste boljke!

Učini se njima divno,
da ih s’ vama i podele,
pa luduju al’ne znaju,
da se uzalud vesele!

A, biser ste baš prosuli,
vrhovima koji pene,
ogrlice vetar vidi,
al’ ga morska struja prene!

Utroba ih spremno prima,
kao škrinja blago svoje,
ni jedan joj nije višak,
jer deca se i ne broje!

Sve to čovek kada gleda
može samo da se divi,
da se ovom skladu preda,
i uživa u daljini!

Šta se zbiva na pučini,
zalivima nije lako,
s’ talasima dok se ljube,
dok poljupci traju kratko!?

Maslinjaci su sazreli,
i vidovnjak u svom miru,
sedi srećan tu na steni,
i dušu mu prizor pleni!

© Miladinović Sandra

OČI MONAHINJE – Miladinović Sandra

OČI MONAHINJE Boginja si praska i duša želje, da opstaneš i traješ opčinjena nadom! Praskozorje, a ti si rosa sa lista, u dodiru sa prvim sunčevim zrakom! Tama ti je strana, a svetlost te opija, što obasjava krivudave puteljke, močvare i nedodjije skrivene od sveta, pa daleke i usamljene nabujale reke! A, poput bumeranga se … Настави са читањем “OČI MONAHINJE – Miladinović Sandra”


OČI MONAHINJE
Boginja si praska i duša želje,
da opstaneš i traješ opčinjena nadom!
Praskozorje, a ti si rosa sa lista,
u dodiru sa prvim sunčevim zrakom!
Tama ti je strana, a svetlost te opija,
što obasjava krivudave puteljke,
močvare i nedodjije skrivene od sveta,
pa daleke i usamljene
nabujale reke!
A, poput bumeranga se odbijaš od jezera,
tajnovitih mora i okeana, kao ogledalo ogromnih razmera
što vasioni maestralno se udvara!
Ti mističnim činiš duboke i mudre, te prelepe oči,
sto kao da krije monahinja ispod kamilavke!
U samoći i molitvi spoznala je dubine i tebi znane,
ruke su joj bele, a usne ko u Bogomajke!
Korakom kao da je laste nose, kreće se u
crnoj odeždi tiha,
a, misli su joj razasute vilinske kose,
što mirišu na tamjan, bosiljak i kamilicu,
na uvek ko vino rumenom licu!
Ti bi joj poslala goluba na prozore
i skrivenu poruku u njegovoj belini,
a, ona bi poput prividjenja dala mu mrvice,
pomilovala krila i pogledala ga pravo u oči
pa tiho rekla:”Idi, sada se slobodno vini”!

© Miladinović Sandra

DVA OKA CRNA – Miladinović Sandra

DVA OKA CRNA Sa moga lica zalazi sunce, iz zenica mi nestaje iskra, osmeh-sve manji buket ruža, a, čini mi se da sam ista…. Ali, ruke sve nežnije su, a, duša ko staklo, ali tek zna da ljubi! Dodji, požuri i ne oklevaj, Ti jedan, jedini od toliko ljudi! Polako mesec kosom šara, bledilo svoje … Настави са читањем “DVA OKA CRNA – Miladinović Sandra”

DVA OKA CRNA

Sa moga lica zalazi sunce,
iz zenica mi nestaje iskra,
osmeh-sve manji buket ruža,
a, čini mi se da sam ista….

Ali, ruke sve nežnije su,
a, duša ko staklo, ali tek zna da ljubi!
Dodji, požuri i ne oklevaj,
Ti jedan, jedini od toliko ljudi!

Polako mesec kosom šara,
bledilo svoje tajno spušta!
Ali, ja ko jela stamena sam,
ko biser što vrh talasa penuša!

Od mene naniži ogrilice,
sazdaj dvore i mostove,
a, okolo sve nek je jelova šuma,
i moje ruke sa dva oka crna!

(c) Miladinović Sandra

PUSTI ME DA BUDEM REKA -Miladinović Sandra

PUSTI ME DA BUDEM REKA Pusti me da budem reka, nemirna i brza, ponekada pritajena u nekom tišaku! Pusti me da valjam i mrvim igrajući se sa algama,kamenjem i peskom… Da učestvujem u stvaranju, i da se utrkujem sa ribama i nebom! Brojaću oblake! Pusti me jer je tako vedro, puno magnetizma, prosto je privlačno … Настави са читањем “PUSTI ME DA BUDEM REKA -Miladinović Sandra”


PUSTI ME DA BUDEM REKA

Pusti me da budem reka,
nemirna i brza, ponekada pritajena
u nekom tišaku!
Pusti me da valjam i mrvim
igrajući se sa algama,kamenjem i peskom…
Da učestvujem u stvaranju,
i da se utrkujem sa ribama i nebom!
Brojaću oblake!
Pusti me jer je tako vedro,
puno magnetizma, prosto je privlačno za to!
Pusti me da poskakujem veselo preko kamenja,
i da na brzaku uprskam vrbake i
topole, slučajne prolaznike, dvoje što se vole!
Da slušam priče ribara,baštovana i smeh dece!
Pusti me…
Hoću da sa slavujima i vetrom stvaram
melodije!
Potrebne su mi samo note i zvuk violine ili gitare
i osećaj slobode, prave…!
To se ne može platiti novcem,
niti mogu podeliti ovoga časa to sa tobom!
Pusti me da bar jednom budem ko
boginja u valovitoj haljini, shvati…
Oprosti za ove trenutke i pusti me sebi samoj,
sigurno ću da ti se vratim!!!
A, za uzvrat grliću te za dva veka i više,
ali, tako nežno i strasno, pa tiho, jos tiše!
Ma pusti me jer proći će me želja
sto mi budi čula, daje novu volju,
a, sutra svanuće novi dan,
novo iskušenje traži mene bolju!
Nedaj da me tuga savlada i bdenje,
da skrhana budem ko ptica bez krila!
O, pusti me da budem reka, ali tvoja,
jer oduvek sam samo to i bila!

Voljeni, pusti me da budem reka….

© Miladinović Sandra

DUŽNA SAM TI… – Miladinović Sandra

DUŽNA SAM TI…. Dužna sam ti za sve one suze, za uzaludna nadanja i patnju, i crvene ruže koje su nicale našom stazom koju sam zamišljala! Za uvrede koje su bolele,  uz pitanje zašto i zbog čega? Dužna sam ti jer sam spoznala praznine, pustoš i tmine moje i tvoje duše! Ti si mislio da … Настави са читањем “DUŽNA SAM TI… – Miladinović Sandra”

DUŽNA SAM TI….

Dužna sam ti za sve one suze,

za uzaludna nadanja i patnju,

i crvene ruže koje su nicale

našom stazom koju sam zamišljala!

Za uvrede koje su bolele,

 uz pitanje zašto i zbog čega?

Dužna sam ti jer sam spoznala

praznine, pustoš i tmine moje i tvoje duše!

Ti si mislio da nestajem i da mi se mostovi ruše!?

Dužna sam ti i nemam iskupljenja,

za besane noći i noćne more,

i graške znoja u osvit zore!

Dužna sam ti,

 a,  za sve to ti mogu reći

samo HVALA,

jer svaka kap krvi koja je iz moje duše

potekla, sada vidim, mnogo mi je dala!

Dužna sam ti……

© Miladinović Sandra

PRAVOSLAVKA – Sandra Miladinović

  ПРАВОСЛАВКА Ја нисам знала шта ћу бити, али, родила ме једна мајка и од тог трена без мог знања, постала сам православка! Процвета душа ко једна ружа, мирисна, дивна, насред Балкана! Нисам ни слутила шта ми пружа, то свако јутро минулих дана! Да, прошлост има корене јаке, чак и када је вихори бришу! Ја … Настави са читањем “PRAVOSLAVKA – Sandra Miladinović”

 

ПРАВОСЛАВКА

Ја нисам знала шта ћу бити,
али, родила ме једна мајка
и од тог трена без мог знања,
постала сам православка!

Процвета душа ко једна ружа,
мирисна, дивна, насред Балкана!
Нисам ни слутила шта ми пружа,
то свако јутро минулих дана!

Да, прошлост има корене јаке,
чак и када је вихори бришу!
Ја нисам знала крај ове бајке,
ал’ ти моћни зраци ме увек сустижу!

Осећам стреле и немоћ кат-кад,
и обамрлост ми снагу ломи!
Понекада не знам шта ми треба,
па православка тад прозбори!

Хвала ти мајко за ово благо,
твоје ми речи све више значе,
ја нисам знала да си ми дала,
оружје које је од свега јаче!

И љубим, љубим сва ова поља,
сву нашу браћу, чак цитав свет!
Ја нисам знала шта значи љубав,
о, волите се – кратак је век!

© Миладиновић Сандра

Peko Laličić, PROMOCIJA TRI KNJIGE U MAJDANPEKU

– U MAJDANPEKU ĆE U ČETVRTAK, 2. AVGUSTA 2012. GODINE BITI PROMOVISANE TRI KNJIGE PEKA LALIČIĆA – O KNJIGAMA ĆE GOVORITI RECENZENT (DVE KNJIGE) ANA HRANISAVLJEVIĆ, dipl. filolog srbista.

– U MAJDANPEKU ĆE U ČETVRTAK, 2. AVGUSTA 2012. GODINE BITI PROMOVISANE TRI KNJIGE PEKA LALIČIĆA
– O KNJIGAMA ĆE GOVORITI RECENZENT (DVE KNJIGE) ANA HRANISAVLJEVIĆ, dipl. filolog srbista.

SIRENA -Miladinović Sandra

SIRENA   Eno je gleda u daljine, sirena na rubu stene, Sama, miruje i čeka…. U moru ga nema, na nebu nije! Gde je iza Sunca se  krije!? A, ona noćas mora izaći pred mesečinom da bdije, očima uprtim ka zvezdama, moraće tajnu da krije! Ej, proklete ste daljine sjajne i ladje što noćas plove! … Настави са читањем “SIRENA -Miladinović Sandra”

SIRENA

 

Eno je gleda u daljine,

sirena na rubu stene,

Sama, miruje i čeka….

U moru ga nema, na nebu nije!

Gde je iza Sunca se  krije!?

A, ona noćas mora izaći pred mesečinom da bdije,

očima uprtim ka zvezdama, moraće tajnu da krije!

Ej, proklete ste daljine sjajne i ladje što noćas plove!

Mornari neki na palubi su dok svetla noćna gore,

izvode šalu, po dim koji puste, talase noćne čuju,

miris obale donešen vetrom, željno iščekuju…

Devojka, žena, kolevka se njiše,

on čedo možda tamo ima….!?

I sada se pita obuzet setom, šta li je sa voljenima?!

Muke ih more, ali eto zatim čuje se gromki glas,

ljudi dodjite zapevajmo u šali je naš spas!

Eh, čula ih je mnogo puta sirena tu na steni.

svi su joj mili kao rodjeni, putnici po morskoj peni!

Za nju ne postoji ni priča ni tajna o kojoj nije znala,

ali, pomoć ište i ona sada, a od koga nezna ni sama!

Ostaće navek, a vekovima samo će mudrija biti!

Dal da sačeka i da se nada….

ili u dubine morskoga grada, polagano i tiho telo da spusti!?

Eh, ostajte mi valovi pusti!
To da im kaže, i da ponese, tajne sa kopna,

priče i pesme….il, možda nekad opet proviri,

da treptaj duše za tren tu smiri!!!!

 

 

© Miladinović Sandra