Novac — Suljić Samed

 

canva

Novac

U tamnim dubinama srca, jadikovka svira,
O novcu mržnja, gorčina u miru.
Jer život želimo, ljubav, topla niti,
A novac – hladna sjena, bez ikakvih skriva.

Svi trče za njime, poput slijepaca za svjetlom,
A ne vide da duše, tuže, očima vjetrom.
Jer novcem ne možeš izmjeriti srce,
Ni kupiti osmijeh, ni ljubav na tržištu.

Prijateljstva, ljudi, nude se za zlato,
A što je s vjerom u čovjeka, gdje je to sveto?
Funkcije i položaji, igra bez kraja,
Tko je postao lutka, a tko tužni klaun, plača.

Ljubav, prava snaga, novcem se ne mjeri,
Ona ne poznaje cijenu, nema trgovine, jeri.
A čini svijet ljepšim, sjaji poput zvijezda,
Dok novac, hladan i tup, ostavlja sjene bez skriva.

Bogatstvo pravo nije, ni u novcu ni u blagu,
Već u duši ljudi, u ljubavi, to je snaga.
Kupiti dušu, neće novčanik znati,
Jer pravo blago, u srcu, tiho sjaji.

Zrak istinske ljubavi, dosežu sve strane,
Pa i bogatstvo gubi sjaj, gubi moć i skrane.
Neka ljubav nas vodi, pokaže put pravi,
Da iznad novca, uzdignemo se svi, hrabri.

Dolovo

                 DOLOVO

U Sandžaku, nadomak Tutina,
izdiglo se lelujavo selo Dolovo, prije godina stotinjak.

Čari i ljepote sela toga,
ne mogu se nigde naći života mi moga.

Okruženo šumom, rasutom ko sjena,
izmamljuje osmijeh svakom ko ga nema.

Često se čuje lahor mnogobrojnih pritočića rijeke,
kako žubori i protiče u krajeve daleke.

Pod mjesečinom blješte i pružaju odsjaje čak od zvijezda veće,
kućice male pune ljubavi i sreće.

Na ulazu sela, džamija ko bajrak stoji,
u vrijeme namaza, ezan odzvanja i do srca pori.

Zadovoljstvo je gledati ljude,
kada lijep ahlak iznude.

Eh, pa da li ima ljepšeg raja
od rodnoga kraja?