Ne sluteći Sunce

Previše je utopljenih reči,
što u slutnji nemo plaču;
Posvađane misli ko ih preči,
da srećno, po nebu skaču.
 
Trošili smo zvezde, s’ našeg praga,
i slobodi, ptice, s’ ljubavlju krali.
Prevarom života, od vraga do vraga
našu patnju, stihove, suncu slali;
 
Voleti smrt, šta to znači;
Kraj prazne humke, u praznoj formi,
kad ti svevišnja sila, oreol prikači
raduješ se čežnji, toj pesničkoj borbi.

Breze

Pokušavam ukrotiti olovke,
horde papira,
dok hodam obalom;
Osvrćem se za brezama,
mutnog pogleda
kao na čezama.

Stolica je u pesku,
na promaji, kao, da stoji
okupana mirisima,
vode, porcelana
za brezama, osvrću se
i snovi moji.

Lete slike mog dana;
Ptice nazdravljaju
suvim granama,
parkovima, večnih rana.
Čak se i ti, okupana
kabezama,
kao u snu
osvrćeš za brezama.

Hamletova zakletva

Ne zapinji, da plačeš ti pali
anđele sa setnim cvetom,
već oči tuđeg neba u kruh
pretvori i razgali,
istinu i pepeo, ovim divljim letom.

Zari svoje zube u stablo, ti stari
kovaču stranih zvezda,
zlatom izlij strah i ne mari
za smrt na vratima gnezda.

Jedan je đavo pogrbio se, ti pali
učeniče snova od stakla,
suzom se vatri, na svemu zahvali
i spavaj šupljim očima
kojima te sreća takla.

Lan, šaš i mak

U vremenu što mi kune vreme,
stari životi o glavi mi rade.
Oblaci u stanju da zaneme,
radi sunca kojim se slade.

U mojim kostima pesak li je,
što otvara oči nežnim strujama.
Da zalud ljubav vatru mije,
Kroz reči blagoslovenim olujama.

Ljubav u vatri što se zbiva,
zarad pesme pesnika što mre.
Večno rečita, lepa, večno živa,
kao cveće svetlosti ljubavi od pre.

Zemlja – Miloje Djordjić

Ono što reka izbaci,
jesu nežni, nakeženi zubi.
I onako te, simbolično uzeh,
za onu, da me večno ljubi.
 
Kad bi drveće ljubavi htelo,
ne bih te morao bacati u vir.
Već u toplini, kapaka očnih
za tebe, na njima, ispevao mir;
 
Znam da, lažeš kobno, kao list.
Kad nasmeješ se grubo i lako.
To je vreme kad jesen, odlazi
tamo, gde zvezde, noktima sam tak’o.

Настави са читањем “Zemlja – Miloje Djordjić”

Loša elegija

Sporo oduzimane časti,
dalekih noći;
Kraljevstvo me čeka
u nepovratu gde ću pasti.

Zapalite mesec, jer se smeje,
njemu je drago kad se ljute;
Oči, što nemaju sudbinu
koje nesalomiva reč greje.

Meni brzo muzika deluje,
kad gluv i nečastiv,
diriguju pohlepom, a trn
je moje srce što ne čuje.

Iskoči, ozeblo, iz kože,
dijaloga, jer biće
ne postoji dok ne izgori.
Bez ljubavi izgoreti ne može.

Pesak i tišina

Pod kopitima meseca,
moje arterije galopiraju
čežnjom, sruši pesmu ‘tica,
i spusti ruke do zemlje,
do njenih, usana i lica.

I kreni uz guste zrake,
jutra, što u krilu leži.
Pod zubima vremena, puštamo krv,
mlazeve mlake,
na koži strahova, tragove –
od poezije, zaneseno ureži;

Moje se želje, skrivenih lepota,
lepe za sunce u podnožju grudi.
Svirepo, keze se na osmeh,
na moju noć,
Jer vole zvezdama,
kad pesnik se budi.

Mesečev san

Blagi su dodiri u mom krvotoku;
Zaglušenog cveta, što se ori.
Za pobedu nad životom u mom oku,
istrajno se, ova, pesma bori.

Odneguj, nežne kiše što svrbe,
dok koračam i poslednji metar;
Spavaj golo, podno moje grbe,
šaputanjem, pokriće te vetar.

Moje oči, uprte u zemlje sive;
To je reč što, nam, udove spaja.
Na dobrom glasu dok su žive,
ušećerene uši, konačnog kraja.

Ja nisam pesnik, već rečima pravim;
Od dece zagrobnog, cveća i šale.
Hvala vatri što umem da stavim,
pesmu u život i zvezde mu pale.

Ab initio

Molim sve, one uzvišene, za milost,
neka mi vrate prava i arete;
Da u večni smisao, pretvorim pticu,
i da u sebi, nikad, ne usmrtim dete.

Kamenim tabanima, za temelje svoje;
Plamti oganj, jedinog roda.
Uklesan sam u večne istorije sveta,
grešne su misli, kao plitka mi voda.

Zašto sve, mora biti tako crno;
Kad crno je, boja krvi.
Simboli ruže, trnovite nam istine,
u starome pismu, ko je ubijen prvi.