I sve je kao bez smisla;
Mnogo laži i trača,
svaka reč kao na umoru.
Moj su život samo korov
i drača;
Lek za dušu, ubogu;
Duša je sama.
I da sad umrem,
a ne mogu!
postati svetlost,
a da nisam bio tama.
Категорија: Miloje Đorđić
Zatočena elegija
Dalmacija 2019.
i more sad drema
vetar je negde na vrhu
oko mene ničeg nema
i ne poznajem svoju
svrhu
zatočen na otoku hridi
tom malom
prgavom škoju
samo daleki horizont
se vidi
kao da odnosi misao
moju
daleko što dalje
gde ptice ljube zvezde
gde srećni postoje
gde snovi se
gnezde
u hladnoj duplji
duše moje
***
novembar 2020.
Koraci teški ko olovo.
Čuju se zvona u daljini.
Vetar ne donosi ništa novo,
ostajem sam, sam u tišini.
Ne trebam ništa o’ te,
neka mi bude poslednja pesma.
Varalico, prokleti živote –
i ova mi je koža tesna.
Jesenji cvet
uhvatimo tako čudne dane
i noći kako se jurcaju
čulima
padnemo u nemu raspravu
i nedostajemo se
dok život prolazi
tik do nabujale
reke emocija
koja svojom
obalom od dodira
umiva zgrčena
srca u gomili
strasti
i tako se opet
uhvatimo reči
kao za ruke i vodimo se
smislom i besmislom
kroz zagrljaje
na kiši
a ne kiši
staju sve
daljine i zvukovi
srce je ljubav
sreća i spokoj
na kraju dođu
u naše
nečujne postelje
i čudni dani
se smire
sa zvezdama utihne sve
kad poljubac
za laku noć
poželi nam
dobro jutro
Magija
rađati se i živeti
iz reči u reči
kao crna senka
pod vodom u mislima
samo sam dečak
bez vremena
i sa previše želja
korak nekog
drugog sveta
kroz umove
i vene umirenja
naposletku
mesec je ostavio
bled obris pred vrata
tvoj dah
pomerio je granice
samo sam čovek
ljubavi
iznikao iz vatre
Mleko i kosti
majko
tvojoj zemlji je prah
mog kamena s temena
vatra tvog bića
ti si kao munje strah
tvoja je utroba trava
i cvet što se rađa
naopak iz mrtve nade
mojim snom
tvoj sin spava
majko
duhovi noći
krvlju se slade
sa latica tvojih dojki
zadojeni vekovi
u davno stalom satu
na vetru
mog oka
ti koračaš maglom
sopstvenog daha
majko
suza ti kao
reka duboka
tvoje zemlje
tvoga praha
Nesoneti za poneti
Sklopivši oči u dahu;
Jedna je ‘tica prećutno
zatvorila osmeh u prahu –
venama brda u ostareloj nadi.
Ne rekavši ništa, sreća je
samo odnela sebe nebu;
Da reči pevača tamo posadi.
Grad je pokrivio kičmu,
za istinu sklonu padu.
U nemilsot rime i najcrnjih
duša, jezika od čelika –
što miluju kišu mladu;
Neko će sutra
postati i srećnik,
sreća je guba prevelika –
to zna samo pesnik.
Palanačke kiše
Setio sam se davnih kiša,
purpurnih oblaka iza kuće.
U zaboravljenom zagrljaju od pliša,
jeseni me prolaze na tisuće;
Kilometara kao kap sa izvora.
Stvorenja iz stena po meni skaču,
u svetlosti pesničkih bora,
zar njihove oči ne plaču.
U mojoj je ruci druga ruka.
Bez rime, vene posute pšenicom.
Drumovi blatnjavi, puni okuka
ćute pesmom, gonjeni pticom.
Setio sam se davnih kiša,
i pesnika potonulog broda.
Iza kuće, pada noć sve viša –
ćerka mora i milostivih voda.
I beše čudna ljubavi moje
I zaista je nekad čudna,
ona razbarušena vila niotkud
kad svi spavaju,
ona je budna.
Onaj najlepši osmeh,
umeo je da iskvari
i sve pokvari –
to je valjda usud
vrtoglavog vremena.
Ne znam, da ona, jeste ona.
Crna i meka kao prah.
Prah taštine i tišine.
I zaista je nekad čudna,
ćutljiva, sa nemirnim očima.
Sva pričanja
dođu joj uzaludna.
Praznina i mekoća grudi.
Jesu sve one noći
u čitanju pisama –
gde jutro zvezde budi.
Zvezde iznad njenog krova.
Ko zna gde i kad
ona se iskreno smeši.
Na budalaštine mojih slova;
I zaista je nekad čudna.
Razgaljena mirisom govora,
u laži koje čuva
istina budna.
Kao mekane poljupce naše.
Omaklo se da sećanje umre,
nije šteta,
jer su ulice njene –
piste, samo njenog sveta.
Veruju ljudi, da doista je lako.
Uživati u tom osmehu,
njenom, nepoznatom,
mekom i detinjem;
Znam kad ćute impresije,
jer i ne prepoznajem
da je poznajem,
ali se čudim,
kako je nekad čudna.
Moja ljubav, njena je –
najživlja i budna.
Odlazak od ljudi
Beograd 2017.
Čudni ljudi iz svemira,
hrle stepama, crvenih boja;
Raskošne su oči suncu,
odjavite život, jer me nervira.
Rođen sam da živim na vrhuncu;
Ne činite ustupke formi, zato
što je voda najhladnija u noći.
kad postanem ptica i zavolim blato
postati čovek, nikad neću moći.