DA LI VREDI ČEPRKATI – Ljiljana Tamburić

DA LI VREDI ČEPRKATI

Kad’ nam prošlost bude skrita pod prašinom zaborava,
možda suza jedna pita, kada kapne sasvim sama:
Dal’ žalimo, Il’ smo život, započeli neki novi,
da’l je suza vrelih potop, dovoljan da sve obnovi?

Možda jedan uzdah glasni, vrati srcu treperenje,
pa zapita dušu setnu, zagnjurenu u smirenje;
gde nestade neprebolno iz kutije obećanja,
ona slika iz mladosti, skinuta iz žutog rama?

Da li vredi čeprkati, kidati od sebe niti,
smeš li onom što je prošlo, ponovo se približiti
jer mi više nismo isti, posivesmo u traženju,
ispralo se naše vreme, zaglavljeno u čekanju.

Ljiljana Tamburić

ŽIVOT JE MORE – Ljiljana Tamburić

ŽIVOT JE MORE

Rodiš se, negde, pod nekom stenom
i čekaš talas da te ponese,
ploviš životom, pučinom snenom,
što se po nekad čudno zanese,
po tebi brazde, orane vetrom,
što ih orkani penom ukrase,
piju te obale zlatastim peskom,
da žeđi, vekovne, tobom, ugase.

Postaneš Atlas, s leđima snažnim,
pučinom, nebo, na sebi nosiš,
alge te maze pipcima vlažnim,
dok trave, morske, nogama kosiš.
i taman misliš da nemaš snage,
zaludnu bitku biješ s’ demonom,
nebo otvori pomoćne vage,
bratimi Neptuna sa Posejdonom.

Kaplju ti jutrom, na površ, mirnu
rose, što nose ih izmaglice,
k’o suze, vodenu, dušu dodirnu,
rastuže, dosadne dokolice…
S’ dubokim gazom brodovi teški,
seku ti srebrno i glatko lice,
a mali čamci, tako, lupeški,
otimaju školjke, bisernice…

Život je more, kažu mudraci,
duboka ljuljaška, bez adrese,
ljulja te nežno, onda te baci
na stene oštre, među čemprese…
Rane ti vidaju sjajni delfini,
ili te čeljusti ajkula grabe,
da si se spasao, kad ti se čini,
dočekuju te s’ kleštima krabe.

Kad suton spusti crvenu zavesu,
sunčev se plamen u moru gasi,
morske ti nimfe žrtvu prinesu,
i galeb krikom “zbogom” oglasi,
tvoj svetionik, poslednji pozdrav,
šalje ti svetlom, koje te prene,
zapadom vlada horizont krvav,
oseka odvlači tvoje vreme.

Ljiljana Tamburić

MI SMO SAMO VATRA BEZ PLAMENA – Ljiljana Tamburić

Mi smo samo vatra bez plamena

Možda nekad oči nam zaiskre,
onda brzo u tišini zgasnu,
Iz nas neki očaj tada vrisne
i iskaže poruku nam jasnu:
Nekada je bilo nečeg milog,
na usnama cvetala ciklama…
Al odavno sve se to razlilo…
Mi smo samo vatra bez plamena!

Ponekad se zrak sunca probije,
kroz prozore utihnulog doma,
Il se kad- kad čudo neko zbije
pa se sreća desi nama dvoma…
Ko pajaci kućom se vučemo,
gegamo se kao na štulama
pa pogrešni potez povučemo…
Mi smo samo vatra bez plamena!

U pepelu nekadašnjeg plama,
prstom tebi slikam ptice žive,
srce tvoje bez milosti slamam,
venama ti teku reke sive,
vređamo se, korake merimo,
istrošenost starim cipelama…
Bez razloga često se cerimo…
Mi smo samo vatra bez plamena!

Prozori nam carstvo paukova,
u odžaku dim se skamenio,
ti zamuče, ni ja nisam svoja…
Kada si me nekad oženio
i kada sam htela biti tvoja
rekao si da je ljubav večna,
vazdizana nebeskim hvalama…
Desi nam se istina oprečna…
Mi smo sada vatra bez plamena

Kada uzmeš u te ruke svoje
žuti album sa slikama starim,
ja se nadam, džangrizavo moje,
likom mladim da ti žar ražarim;
pa da ćeš me naći u sećanju,
ko boginju usnulog Teatra…
Ti se predaš mračnome ćutanju…
Mi smo sada bez plamena vatra!

Ljiljana Tamburić

PESMA O MORAVI – Ljiljana Tamburić

Pesma o Moravi

Na obodu Mojsinjskih planina,
gde se grli istok sa zapadom,
nadvila se Tromoravlja vila,
čuva Srbe rečnom kanonadom.

Dve se sestre, preko brda viju,
skupljajući vode sa svih strana,
kroz šumarke kao da se kriju,
naša Južna i Zapadna Morava.

Južna nasta, od dve Moravice;
Od Binačke i Preševske reke…
Pridruži se Banjska i Vlasina.
pa Nišava, i još, male, neke.

Toponička, u Moravu skoči,
Moravicu pokupi vesela…
Tu lepotu ne videše oči,
dok žubori, tekući kroz sela.

S druge strane, primi Veternicu,
Jablanicu, pa i reku Pustu,
onda uze, prelepu Toplicu,
pa kroz klanac, sve kroz šumu gustu.

Kod Stalaća, leže da odmori
i sačeka saputnicu milu
sa kojom će putovati dalje,
sedeći, sve, Velikoj u krilu.

Čeka sestru, što poklone nosi:
Pune ruke vode sa Đetinje,
niz Užice, sačekuje Skrapež,
s desne strane, već vide Arilje.

S Ivanjice, Moravica klizi,
kod Arilja skuplja dva Rzava,
sa Belicim, sve u tok grimizni,
tu Zapadna, malo ubrzava.

Kod klisure Ovčarsko-Kablarske
meandri je mole da pogleda,
manastire, perle ćilibarske,
da uspori – jer tu tako treba.

Kod Čačka se Dičina uliva,
Čemernica, sebe njoj predaje.
Kamenica, već se rasplinula
Sa Moravom, prema jugu, dalje.

Jedna reka, dolazi s’ daleka,
ispod Hajle, gde Ibar izvire,
Mitrovica na Kosovu čeka,
sa vodama Drenice, Sitnice.

Prima hladnu, malu, Rašku reku,
Studenicu, divnu Jošanicu,
kod Kraljeva Ibar pravi čeku,
ima mesta da primi Ribnicu.

Zapadna se Morava nadima
Šumadija, Gružu joj dodaje
Sada vode već dovoljno ima,
Do Kruševca, put će da potraje.

A Rasina – pitoma i smerna,
kraj Kruševca, žuboreć’, protiče…
Poslednja je i pritoka verna,
nedaleko, Zapadnu, dotiče.

Dve Morave, k’o vene, kroz telo
u Veliku utaču se večno,
pa Srbija, Pomoravlje njeno,
blagosilja, to bogatstvo rečno.

Poljube se Južna i Zapadna,
iz poljupca, ljubav im se sliva
u Moravu Veliku, što kad-kad
iz korita, prepuna, izliva.

Ona teče od Stalaća grada,
ka Dunavu, pa u more Crno…
Vodu nosi, sva srećna i rada,
poji svako, srpsko, žitno zrno.

Tromoravlje, vetrom je ispraća,
mašući joj, poljupce joj šalje…
Ona, puna, ljubavlju, uzvraća,
i polako, ka ulivu dalje.

Paraćin joj Crnicu dodaje,
Ravanica čeka je u polju,
Resava joj rado sebe daje
kako bi je napravila bolju.

Zna Morava i da se naljuti,
da obale grize i da plavi,
čudni su joj vodotokni puti
i porivi, nisu joj baš mali.

Kada skupi vodu Lugomira,
Lepenicu, Belicu, i druge,
ko starica, kad joj treba mira,
svoj kraj vidi, širi se od tuge.

Moravina delta, tužno peva,
lomili je, tok joj ispravljali,
u Dunavu, Šumadiju sneva
i izvore, što joj vodu dali.

Dunav spremno, otvara joj vrata,
dok se vode dve reke rukuju
kao dragu, rado je prihvata,
pa odatle skupa ašikuju.

Ljiljana Tamburić

TRADICIJOM MIRIŠE SRBIJA – Ljiljana Tamburić

Tradicijom miriše Srbija

Tradicija leži u srpskom odelu,
u narodnoj nošnji iz starog sanduka,
u kome se išlo na sabor i prelo,
od kanica, bluze, do gajtan prsluka.

Od čarapa crnih, štikovanih vunom,
čakšira na bridž, šivenih od čoje
podvezanom kosom, šamijom ko krunom,
sve do brojanica, na ruci što stoje.

Tradicija leži u svinjskom opanku,
vezenoj košulji i u tkanoj suknji,
u dukata niski na mladinom vratu,
pletenici sjajnoj na mlađanoj crnki.

Tradicija leži u šajkači kapi,
nakrivljenoj levo, da ka srcu vuče,
u Vrancu, kom pena, sliva se niz sapi,
kog jahaše momče, dok vetar fijuče.

To je čeza, jaram, plug kog vuku krave,
to je čerga, ćilim, krpara na pruge…
Tradiciju čine neke stvari male,
amajlije koje brane nas od tuge.

Svirajče i frula, okarina, gajde
i junačke pesme iz ratova silnih,
pa Srbine, dive, zaboravi- hajde,
glasove i zvuke pojanja umilnih.

To je kolo srpsko, najlepše na svetu,
Praznici crkveni, posela, nedelje,
pogača i slanik, gradinče u cvetu,
bosiljak u džepu majčine kecelje.

Na razboju potka, kudelja u krilu,
vreteno sa pređom, na livadi stado,
šljiva Ranka koja toči nam rakiju,
I loza što j’ Srbi ispijaju rado…

Dud, crni i beli, dunja sa ormara,
Od svog voća slatka, k’o i sok od zove
hladovina lipe, što dušu odmara,
i lek što nam toče iglice borove.

Tradicijom mirišu naša stara jela,
šušti u šumarku, dok se Badnjak seče,
klasa nam u njivi, dok pšenica bela,
čeka da se od nje pogača ispeče.

Oko nas je svuda, dedovina naša,
na čuvanje data, predata s kolena,
zapisi još pamte kraj hrasta međaša,
da za njenu vrednost ne postoji cena.

Ko je srpskog roda, treba da oživi
tradiciju, kao, od izvora vrelo…
Da je deci širi i da joj se divi,
uspomenu čuva na sabor i prelo.

Ljiljana Tamburić

OTREŽNJENJE – Ljiljana Tamburić

OTREŽNJENJE

Krajputaš mi šapuće iz sene, dok odmaram na starome drumu:
-Ne naslanjaj leđa ti na mene, okreni se, pogledaj u šumu!
Okolo su sve kamene knjige, na kojima istorija piše,
mahovinu skloni da se vide, epitafi koje peru kiše…-

Postiđeno okolo pogledah, u žbunje je zaraslo kamenje,
Sklonih lišće, po kori zagrebah, pojavi se stoletno znamenje…
Čitam slova u kamenu što su, uklesana drhtavim rukama…
Otac suze za sinom tu prosu, što izgubi život u mukama…

Pa razabrah reči na spomenu: – Hej, putniče zastani za časak…-
Zbog poruke ove bezvremene, ispustih iz usta tužni dašak…
-Moja duša još se ovde vije, dok mi kosti leže po Balkanu,
moje telo, možda ovde nije, izgubih ga u ratnom orkanu…

Pod zastavom sa dva silna orla, branio sam s braćom otadžbinu,
pod nama se razlamala gora, odbijasmo hrabro vojsku silnu.
Pored mene Milunka sa bombom, heroina kakvu svet ne pamti,
čitaj, srcem, raskrsti sa sobom,
ono vreme ne možeš da vratiš…-

Epitaf se ispred mene magli, nema ničeg, od ovog, da piše…
Otrezni me jedan pokret nagli, kroz glavu mi prođe mnogo više:
Sila, neka, sve te slike stvori, Dragutina i druge vojnike,
bojno polje pred mene otvori, smrt osetih usred bolne cike…

K’o da stajah sa sabljom i kamom, pored svoga Vojvode Mišića.
Bejah ponos onda sebi samom
i divih se zanosu svog bića.
Osećanje jako me preplavi,neki čudni prkos me obuze,
rodoljublje u meni se javi, sve strahove pređašnje oduze.

Zemlja moja, postade mi sveta, osetih se da sam mnogo jači…
Do sad gledah očima deteta, osvestiše pogled krajputaši.
Oj, Srbijo, kapijo Evrope, sto ratova iza tebe ima,
ljubim tvojim ratnicima stope, dok u meni krv njihova tinja.

Osećanje ovo sad me vodi, dok u meni vlada otrežnjenje,
rodoljubljem srce mi zasadi, krajputaš, što gleda me iz sene!

Ljiljana Tamburić

ISTINO, NAŠA TUGO – Ljiljana Tamburić

ISTINO, NAŠA TUGO

Ušlo je vreme zla, u kuću što zove se svet
Dogovor čoveka dva, uništi najmanje pet
Ubice slobodno žive, hrabri umiru mladi
Poštene duše su krive kada ih drugi zavadi.

Crne se suze liju, srca se nude na berzi
Braća se na pragu biju, drug se na druga kezi
Od zloga, zlo se rađa i jača sa jutrom svakim
Prevara, laž i krađa, čine se oružjem lakim.

Nikada priroda nije nanela toliko smrti
Zverka se u rupu skrije, kada je sita i ćuti
Ne treba ljudima drugo, što seje patnju i smrt
Istino, naša tugo, čovek je čoveku vuk…

Kad zver iz čoveka skoči, na veru kojom zračiš
I krene da kopa oči, ti onda voskom zaplači
Iz suza cveta nada, Bog svoje vage ima
Njima će da izvaga, zasluge i grehe svima.

Ljiljana Tamburić

MAGIJA MOJSINJSKIH ŠUMA – Ljiljana Tamburić

MAGIJA MOJSINJSKIH ŠUMA

Zatekoh se u grimiznoj šumi, zagrljenoj Moravama dvema,
-K’o izletnik ili ko isposnik? U meni se stvorila dilema…
Mahovinu gazim bosih nogu, prsti mi se igraju sa žirom,
slavuji se bore sa tišinom, ja koračam s’ nekim čudnim mirom.

Tad’ devojku sretoh kako peva, molitvenu pesmu nepoznatu:
-Ja sam vila iz davnih vremena…-
Skromni krst joj na tananom vratu…
-Hvala Bogu da vidim čoveka, kako gazi travu Svetog gaja,
sve zaraste u trnje i granje, nema više nekadašnjeg raja.

Beše ovde nebeske lepote, od crkava, mnogih manastira…
Orilo se od brujanja zvona i pojanja svetih kaluđera.-
Niz obraze krenuše joj suze, predade mi iz jeleka svitak,
reče- Čitaj, sve ćeš razumeti, to je srpski, kao rosa pitak.-

Ja se trgoh, pa otvorih svitak, a na njemu istorija piše:
Manastiri, crkve, svetilišta u Mojsinjskim šumama se kriše.
Sveti Roman poče da ih gradi al’ pomože i Car Lazar dosta,
od Đunisa do grada Stalaća, Sveta gora srpska tada posta.

Vila nesta a ja krenem šumom, voštanice vidim kako gore
na kamenu s’ isklesanim krstom u deliću od hrastove kore.
-Da li gore Ili mi se čini? Onda, čujem poje se psaltiri…
Svuda zdenci lekovite vode da se sedne, duša da se smiri.

Sa istoka Sveti Roman šapće, molitvom nas u obnovu zove…
Sveta gora srpska tiho plače:
-Okitite mojsinjske bregove.
Sad Stevanac, Stalać i Braljina zaboravu ne daju da vlada,
dok na Vrata Srbije kroz klanac, prah vremena neminovno pada.-

Sa Poslona topli vetar duva, dve Morave u treću se liju,
Tromoravlje svetu vodu nosi, hrišćanima k’o veru da piju.
Zatekoh se u grimiznoj šumi, sav zanesen čudesnom magijom…
Kad otvorih oči, videh sebe,
u crkvi sam, slušam liturgiju.

Ljiljana Tamburić

PESNIK JE SAMO RUKA ŠTO PIŠE – Ljiljana Tamburić

Pesnik je samo ruka što piše

Neće u stih nečiji život
što je proleteo
iznad krovova…
Što se prespavao,
prolenčario
vukući se lenjo između stolova…

Neće u stih život bez svrhe,
lepote zemne
što ne zna da spozna…
Kunući puteve,
ljubav
i sebe
Ne zaželevši novo da dozna…

U stih se uliva život sa smislom,
rastrgan ko mreža
na hiljadu strana…
Izmaštan,
prosanjan,
neshvaćen često…
Život sa hiljadu vrlina i mana…

U stih se plete jutro i veče
utkano u čipku
sunčevog trajanja…
Bez srdžbe,
bahatosti,
pogrešnih reči
i zbog njih licemernog kajanja…

U stih se utapa čovek
sa dušom
kameleona
i pravednika…
Sa srcem lava,
telom monaha
I umom
Isusovog sledbenika…

Beli je papir tek svemir crni
Sve dok na njega
Reči ne kapnu…
Pa se rasture ko svici
nebeski,
Rimama potpale
zvezdanu baklju…

Kada tu svetlost pesma pronađe
pesnik je samo ruka što piše
U stih kad utka samoga sebe
Zemni mu život ne treba više!

Ljiljana Tamburić

PRIGRLIĆE NAS PROZIRNE MAGLE – Ljiljana Tamburić

Prigrliće nas prozirne magle
(Hoćemo li na put ljubavi)
(Pozajmljen stih J.Đ.)

Hoćemo li na put ljubavi, tamo gde nebo pupi i cveta
Ispred nas nepregledni putevi, odavde do kraja sveta
Prigrliće nas prozirne magle, obući će nam gola tela
Trave meke u polju polegle, čeka nas priroda cela…

Tvoje se telo toplo i medno, vije pod mojom rukom
Držim uz sebe sve što je vredno, što sam osvojio s mukom
Vodim te tamo gde ti obećah, na jedno lepo mesto
Gde samo ljubav od boli je veća gde nisam bio često.

Lepotom čistom da me oživiš, sunčevu svetlost zaseniš
Licem anđela svemir zadiviš, rane od juče zaceliš
Da svojim krilima ptice vesele odnesu nas do raja
Da i ja vidim nebeske anđele pre nego spoznam bol kraja.

Hoćemo li na put ljubavi, na put ka novom svetu
Da naklonost me tvoja izbavi, da shvatim života poentu.
Dosta je mene život gazio i rušio mi snove
Al’ još me nije potpuno porazio, idemo gde lepše su zore.