Ponesi osmeh sa lica mog,
neka ti bude amajlija,
i prstohvat praha čarobnog,
u meni što si stvorila.
Pođi, jedrima punim vere,
noćima vedrim,
tragom zvezdanim,
do novog kontinenta,
i na njega zakorači.
Udahni mirise začina retkih.
Prođi stazama željenim,
kroz dimenzije sve.
Umij se bistrom vodom
sa izvora nedirnutih.
Pusti da ti vetar lice osuši,
saslušaj mudrosti što ih nosi.
I nestani na trenutak, samo,
tamo gde se sve sažima,
gde se mire misli i osećanja.
Pospi malo praha čarobnog,
vrati se dugom što će nastati.
Pogledj me, osmehni se,
položi dlan na moj pruženi,
preklopi moju, svojom linijom života,
bez reči, u tišini.
Ponekad su suvišne.