Аутор: NevenkaA

Miris tišine obojene ćutnjom

Ćutati. Zanijemiti. Budan snevati. Oslikati Nebo duginim bojama. Napisati odu plavičastom odsjaju ulične svjetiljke na bijelom sagu zimske balske dvorane. Tišinom zarobiti riječ. Sve loše riječi okovati ćutanjem. Biti nijem za košmare. Biti budan za snove. Uzeti košaru ružinih latica i rasuti je po plavičastoj bjelini februara. Zaključati u tamnicu tišine sve što nije. Obući … Настави са читањем “Miris tišine obojene ćutnjom”

Ćutati.
Zanijemiti.
Budan snevati.
Oslikati Nebo duginim bojama.
Napisati odu plavičastom odsjaju
ulične svjetiljke
na bijelom sagu zimske balske dvorane.
Tišinom zarobiti riječ.
Sve loše riječi okovati ćutanjem.
Biti nijem za košmare.
Biti budan za snove.
Uzeti košaru ružinih latica
i rasuti je po plavičastoj bjelini februara.
Zaključati u tamnicu tišine sve što nije.
Obući najljepše haljine za ono što jeste.
Ćutati.
Prećutati.
Voljeti košmare.
Voljeti studen.
Otopiti led utihlom toplinom
i kapi razlivene sliti na dlan.
Zažmuriti.
Čvrsto zažmuriti.
Tamo iza trepavica je svjetlo.
Tamo čekaju tihi koraci
izdvojeni iz slijepih ulica.
Ćutati.
Ćutnjom navesti na slušanje,
povesti zaboravljenim stazama
olistalih šuma i cvjetnih livada.
Žmuriti.
Najjače.
Žmureći podstaći na vid.
Vidjeti Nebeske fenjere
što osvjetljavaju šibljem obrasle puteve.
Ispružiti ruke ka skupljenim šakama.
Dodirnuti.
Raširiti.
Ispisati esej nedodirljiviom.
Ispisati ariju snježnom.
Ćutati.
Uzeti sve boje tišine.
Najljepše boje.
Oslikati proljeće u februaru.
I širok osmjeh sivom Nebu
Zanijemiti.
I nijemošću ispisati himnu.
Himnu snovima.
I sanjati.
Budan sanjati.
Pretvoriti crno-sive košmare u
boju nježne kale,
i pokloniti je.
Darivati toplom tišinom
zaleđenu buku loših vibracija.
Vibracije prolaze kroz svemir.
Od stanice do stanice
Mjesec ih dostvi nepogrešivo,
u istu ulicu na isti broj.
Ćutati.
Ćutati toplinom.
Ćutati Ljubavlju.
Obojiti buku toplom
mirisnom tišinom.

© Nevenka Savić Alispahić

Nekad nikad

Promijeniću se nekad, jednom kad me ne bude, tad sigurno, nikad prije. Postaću jednom prah možda baš bude noć i mjesec izađe mlad. Neće ostati na zemlji trag nekad će samo zašuštati zvijezde koje nikad ne ostavljaju srebrni trag.

Promijeniću se nekad,
jednom kad me ne bude,
tad sigurno, nikad prije.

Postaću jednom prah
možda baš bude noć
i mjesec izađe mlad.

Neće ostati na zemlji trag
nekad će samo zašuštati zvijezde
koje nikad ne ostavljaju srebrni trag.

Balada o ženi što čeka

Sreo sam je na pustom peronu stanice U koju vozovi odavno ne svraćaju. Imala je lice anđeoski blijedo S tamnim očima iz kojih vatra izbija I onako, ovlaš, šalom prekrivena Ličila je na likove sa starih fresaka, Ovdje i ovom vremenu nije pripadala, A tu je stajala, stajala I nešto čekala. Pitao sam je koga … Настави са читањем “Balada o ženi što čeka”


Sreo sam je na pustom peronu stanice
U koju vozovi odavno ne svraćaju.
Imala je lice anđeoski blijedo
S tamnim očima iz kojih vatra izbija
I onako, ovlaš, šalom prekrivena
Ličila je na likove sa starih fresaka,
Ovdje i ovom vremenu nije pripadala,
A tu je stajala, stajala I nešto čekala.

Pitao sam je koga i zašto čeka
Tu na mjestu gdje niko ne prolazi,
Ona se, ni ne pogledavši me,
Blago osmjehnula, onim osmjehom Mona Lize
I tiho, gotovo nečujno prošaputala ;
” Moju Ljubav, čekam moju Ljubav.”

” Zašto baš ovdje na mjestu gdje niko ne dolazi ?”
Pitao sam radoznalo .

” Znaš, moj život je pust peron,
U njega više niko ne svraća,
U njemu više ničega nema, ničega
Sem moje Ljubavi , sem Njega.
Čekam, jer, još u tu Ljubav vjerujem,
Jer ne priznajem da su prave Ljubavi tužne,
Jer ne priznajem da ima nemogućih Ljubavi.
Čekam, jer, rekao je da sam njegov život,
Njegov svijet, njegovo sve.
Čekam, jer moje srce i moja duša vjeruju
Da je krenuo ka meni
Prelazeći sve prepreke i sve barikade
Jer, ja ne vjerujem da išta i iko
Spriječiti Ljubav može,
Jer, ja ne vjerujem da Ljubav je patnja,
Neostvaren san ili paklena bol.
Može, da može biti odbačena, zgažena,
u prošlosti ostavljena, neuzvraćena,
ali, tada se to ne zove Ljubav i
Ljubav nikad ni bila nije.

I zato čekam, čekam moju Ljubav
Jer, ona je iskrena, velika i prava,
Čekam da osjeti otkucaj moga srca,
Da zaviri u dubinu duše svoje,
Da prizna da ne postoji ni nemoguće
Ni ne može, ni ne ide,
I da dođe da me zagrli
Da me ugrije I kraj mene ostane.
On jedini zna put do perona
Na kojem vozovi više ne staju,
On jedini zna kako do mene stići
I ja ću čekati, jer ne, ne mogu, ne želim
Vjerovati da nikada neće doći.”

Šapat se gubio u vjetru,
Jedna joj se suza omakla
Niz blijedo lice,
Nemoćan pred tim bolom
Krenuo sam dalje
Osjećajući se poput bijedne kukavice.

Ja sam samo svjedok vremena,
Stranac što napisa priču o ženi toj
Nemoćan da odagnam njenu bol
I poželjeh, životinjski, snažno
Da sretnem onoga što čekan je
I da ga pitam zašto je dozvolio
Da ga čeka onako, s licem anđela i očima djeteta
Ako u ljubav ne vjeruje i sam
Ako ne vjeruje da sve se može,
Sve što nije odnio smrti dah.

© Nevenka Savić Alispahić

Molim Te

Znaš, teško je živjeti i nositi plašt od mrazeva i lice od kamena, teško je biti nijem dok vrisak para grud i hladan biti dok vatrom ključa krv. Meni nije gluma zanat i nije mi zloba sestra niti mi je bezobrazluk brat i licemjerje mi nije srednje ime. Zamisli onda, ili pokušaj bar koliko li … Настави са читањем “Molim Te”

Znaš, teško je živjeti i nositi
plašt od mrazeva i lice od kamena,
teško je biti nijem dok vrisak para grud
i hladan biti dok vatrom ključa krv.

Meni nije gluma zanat
i nije mi zloba sestra
niti mi je bezobrazluk brat
i licemjerje mi nije srednje ime.

Zamisli onda, ili pokušaj bar
koliko li je teško ostati dalek blizinama
i leden toplinama
i rezervisan prema svim svojim dubinama.

Ne možeš znam, ni kada bi htio, a nećeš
i s toga moram pokušati opet
ono što nije pomagalo nikad,
moram da te zamolim, ne traži me više nikad.

Smrt je tako blagoslovena
kad život postane čemra i jad
umiranje nije ništa
spram umiranja svaki dan.

Znaš li koliko snage treba
krhkom biću da nosi teret titana
možeš li da zamisliš kako je sam
proživjeti rat i mir sopstvenog bila.

Ne znaš, jer da znaš, ili da te barem briga
ne bi dirao popucale šavove rana
niti bi soli sipao na krvave tragove
kad već melema nema u tvojim rukama.

Ne zamjeram ti ni to više
odavno nemam ni izvinjenja ni opravdanja
odavno te pustih tuđini i strancima
samo te još jednom molim, pusti da zaboravim.

Ne traži lijeka tamo gdje si rane zagadio
niti svježe vode s otrovana izvora
niti Sunca ne traži tamo
gdje se magla sumnje nastanila.

Čovjek sam samo, slab, nejak, grješan
bitke svoje volim sama da bijem
ali tebe, tebe u sebi nikad nisam i nikad neću
s uspjehom mogći da ubijem.

Zato, još jednom te molim
ne pokušavaj više saznati
koliko je čega ostalo u meni
ima li te još u ovoj ženi.

Ostani na svojoj strani svijeta
ne zovi, ne traži, ne pitaj
od mene čuti više nikad nećeš
ni lijepo ni loše, ni o bolu ni o sreći.

Ne traži me više, nikad.
Ne postojim. Nema me. Nisam.
Ni žena ni sudbina, ni prijatelj ni rodbina.
Niko. Nikad. Oduvijek, sad i za navijek.

© Nevenka Savić Alispahić

Bez stepenika

Ravnica svud široka polja sakrila drum naplju, kažu, vlada stud. Ravnica, kamena nigdje nigdje planine i nigdje brda do tebe da se popnem, nemam kuda. I stojim u mjestu na zamagljenom oknu stepenike ka nebu slikam jedan usamljen bijeli golub gledao me tužno i dugo prije nego u visine prhnu a ja i dalje u … Настави са читањем “Bez stepenika”


Ravnica svud
široka polja sakrila drum
naplju, kažu, vlada stud.

Ravnica, kamena nigdje
nigdje planine i nigdje brda
do tebe da se popnem, nemam kuda.

I stojim u mjestu
na zamagljenom oknu
stepenike ka nebu slikam
jedan usamljen bijeli golub
gledao me tužno i dugo
prije nego u visine prhnu
a ja i dalje u mjestu stojim
u kavezu kovanom od juče
zidova obloženih s danas
bez vrata koja vode u sutra.

Ravnica, prazan prostor
između zemlje i neba
napolju kažu zima vreba
tišina srebrom posula noć
tumaram pustim između
tražim stepenik da korak napravim
a ravnica, ravnica i stud
ledi mi korak, mrzne um
neko kuca o zamagljena okna
da li to bijeli golub dolazi
da mi pokaže do tebe put?

Ravnica, kažu da živim tu
ne znam ni kad, ni kako, ni zašto
ni u kojem košmarnom snu
stigoh u priču tu
priču u kojoj postoji stepenik
ali stepenik ka dnu

Ravnica, prazan prostor i ja
ne vidim nigdje nebeski svod
iako, kažu, nebo plavo je i dan vedar je
kažu da su mi oči tamne
i da sam odavno stara i troma
rekli su mi i kako se zovem
ali, ne sjećam se toga.

Ogrnuta velom zaborava
koračam ravnicom ili
smo tako izgleda dok u mjestu stojim
i stepenik u magli tražim
jedan, sasvim mali
da ti budem bliža bar
jedan krak, jedan dan, jedan san.

Ravnica, do neba prazan prostor
kažu da živim tu
i da hodam i da dišem,
rekoše i da pjesme pišem,
ne znam, ne sjećam se
samo tebe pamtim
jasno se sjećam
bio si moj krvotok
moj genetski kod
moja bit i moj smiso
vazduh koji se disao.

Bio, kažu, kako pitam,
ko sam onda ja ako si ti samo bio
ko je ova vrteška u sred ravnice
ima li u praznini stepenik
koji bilo spaja sa biće
stepenik koji maglu uma razgrće
i besmisao ka smislu vodi?

Ravnica i ja i prazan prostor
bez tebe, bez sutra
bez stepenika.

© Nevenka Savić Alispahić

Zidovi tišine

Riječi bi sve pokvarile. Ćuti dušo, ćuti. Digni zidove veće od Neba i iza njih pohrani istine. Ćuti, tako je bolje, tako se lakše vidaju rane. Sakrij da još voliš, sakrij da ne umiješ prestati, sakrij da nikad nećeš prestati. Ćuti dušo. Bodljikavom žicom obavij zid, iskopaj duboke šance, i…ćuti, samo ćuti. Bolje je tako. … Настави са читањем “Zidovi tišine”

Riječi bi sve pokvarile.
Ćuti dušo, ćuti.

Digni zidove veće od Neba i iza njih pohrani istine.
Ćuti, tako je bolje, tako se lakše vidaju rane.
Sakrij da još voliš, sakrij da ne umiješ prestati,
sakrij da nikad nećeš prestati.

Ćuti dušo.
Bodljikavom žicom obavij zid, iskopaj duboke šance,
i…ćuti, samo ćuti.

Bolje je tako. I ne vjeruj, vjerovanja su te slomila.
I ne sanjaj, snovi su prevara.
I ne nadaj se, nada je izdaja.

Ćuti, samo ćuti dušo.
Tišina je najveća. Tišina je istina svih istina.
Vječna tajna skrivena da nikad više ne bude
oskrnavljena, zgažena, ponižena.

Ćuti. Samo ćuti.
I ne plači. Ne vrišti.
Sama si sebi stražar svojih skrivenih osjećaja.

© Nevenka Savić Alispahić

Ledeni stihovi

Zašto ne znam zimu pisati zašto snijeg i led stihom ne umijem oslikati kad toliko zime i snijega na mome srcu ledene planine visoke poput Mont Everesta izgradiše sve zime prošle Zašto mi je zaleđenoj ledeno što osjećam januarsku stud kad led na duši pokrov svoj odavno niže sloj po sloj i nema te topline … Настави са читањем “Ledeni stihovi”

Zašto ne znam zimu pisati
zašto snijeg i led stihom
ne umijem oslikati
kad toliko zime i snijega
na mome srcu ledene planine
visoke poput Mont Everesta
izgradiše sve zime prošle

Zašto mi je zaleđenoj ledeno
što osjećam januarsku stud
kad led na duši pokrov svoj
odavno niže sloj po sloj
i nema te topline ni toga Sunca
koja bi bar jednu kap otopila
jedan komadić okopnila

Zašto onda ne znam zimu pisati
zar su i slova mi sva promrzla
je li se i na njima led uhvatio
zar i Muze prekriše snjegovi
ili su to samo smrzli se
mrtvog pjesnika tragovi
ili su to samo u ledu prosuti stihovi ?

© Nevenka Savić Alispahić

Skriveni Vetar

Dani su sivi, olovno teški pogledom tražim gde se Vetar skrio ona bura olujna, snažna da sa neba skine tamni veo. Ne čujem, sve je tišina prekrila i magle zamutile čula zamrli glasovi dobro poznati utihli Pegazi, krila im sklopljena Šta se to zbiva u mojoj duši mislim da ni ne želim da znam sklapam … Настави са читањем “Skriveni Vetar”

Dani su sivi, olovno teški
pogledom tražim gde se Vetar skrio
ona bura olujna, snažna
da sa neba skine tamni veo.

Ne čujem, sve je tišina prekrila
i magle zamutile čula
zamrli glasovi dobro poznati
utihli Pegazi, krila im sklopljena

Šta se to zbiva u mojoj duši
mislim da ni ne želim da znam
sklapam oči, ne pratim u magli trag.

Polako se mešaju sivilo i mrak
u daljini treperi do sad neviđen zrak
a Vetar se skrio i čeka neki znak.

©Nevenka Savić Alispahić

In vino veritas

In vino veritas Danas je dan svetog Trifuna dan vinograda i vinara dan vina i gitara ili, ako Vam je tako drago danas je dan svetog Valentina dan za zaljubljene dan za ljubavnike dan za ljubavi beskrajne za ljubavi slatke i kratke tajne i javne i sve one koji vole pa i one koji baš … Настави са читањем “In vino veritas”

In vino veritas

Danas je dan svetog Trifuna
dan vinograda i vinara
dan vina i gitara
ili, ako Vam je tako drago
danas je dan svetog Valentina
dan za zaljubljene
dan za ljubavnike
dan za ljubavi beskrajne
za ljubavi slatke i kratke
tajne i javne
i sve one koji vole
pa i one koji baš i ne vole.

Danas je dan za vino i istinu
i zato nazdravljam ovom kapi
crvenom kao krv;
Prvu čašu za sve ljubavi ma kakve bile
dugo trajale i dugo se opjevavale!
Drugu čašu za ljubavi davne
bez kojih bi kafane davno bile pozatvarane
bez kojih ne bi bile vječne pjesme ispjevane!
Treću, treću, treću čašu gorko-slatku
Tebi posvećujem i u Tvoju čast do dna ispijam
Tebi, moja jedina, moja najslađa, moja najgorča
Ljubavi bezvremena!

Četvrtu čašu i sve čaše sljedeće
piću bez riječi, bez posvete, bez zdravice
vino je prokleti detektor laži
i sakriti neću moći
da u meni Te ima više
nego što sam u sebi postojim
da još ti duša pjesme piše
da još te sve moje u meni voli
voli, a boli, a boli…

Danas je dan svetog Trifuna
dan svetog Valentina
zovite ga kako Vam je volja,
u to ime;
Zdrav svima!
Neka bude ljubavi, muzike i vina!

( 2017. )

©Nevenka Savić Alispahić