Decembarski sunčan dan ovog ljeta Gospodnjeg
datum star, prastar, majčinski dan, ženin san.
Pogledam lice Bogorodice, mislima odsutnim,
gotovo neprisutnim, praznim, ili tek potisnutim
u ruke uzimam prašnjav album, skriven iza knjiga
svjesno zaturen od svakog pogleda i ljudskog dodira.
Ne otvaram, tek drhtavim prstima prašinu skidam
kao da sa svakom česticom ponaosob pričam
o svakom danu koji je prošao i koji je došao
o svemu onome prije i onome poslije
o ovome sad, o onome sutra, o onome kad.
Ne otvaram, privijam na grudi uspomene
čvrstim stiskom, praveći zagrljaj, onaj koji
ispuni čitave ruke i ozari dušu, oplemeni srce
odbijajući kalendarske dane i godine
ućutkujući otkucaje časova i minuta
vraćajući ih u rijeci neisteklih suza nekud, tamo,
tamo iza horizonta gdje pogled ne dopire,
gdje vrijeme nema kalendare i časovnike,
tamo…u tačku vječnog trajanja, u tačku spajanja.
Mogu da osjetim prisustvo odsustva,
miris, korak, zagrljaj, glas, toplinu,
sve ono što nedostaje, tu je, a nema ga,
i bol se javlja poput Heruvimskog mača
čiji plamen prži utrobu i žeže grud,
dok na ramenima osjećam dah Serafima
i zagrljaj njegovih krila i blag šapat
koji kao da gasi bola požar
i neka blagost se prosu po sobi, po duši
zasjala tama i lica sa starih slika,
shvatih, nikad nisam ni bila sama.
Suton uveliko obavija grad, odmiče dan,
Bogorodičin lik se blago smješi dajući
ikoni i zidu onaj oreolski sjaj,
i dalje grlim neotvoren album, odsutnh misli
i sklopljenih očiju odbijam da pogledam
u ovo vrijeme koje se naziva i biva sad.
Tišinu prekida otvaranje vrata,
žustar korak i razigran glas razbija zavjesu sjete
i odagnava trenutke besmilenog bitisanja,
sobom se razliježe veso glas; „Srećan ti praznik mama!“
Stigla je voljena kći da staru mati umjesto sina zagrli.
Odlažem neotvoren album da oslobodim zagrljaj
i napravim mjesta za vječitu djevojčicu
i osjećam kako se duša smiruje
dok me njena ruka miluje i glas njen
uzburkanu rijeku neisplakanih suza umiruje.
Dok je držm u svom naručju uranjajući
i gaseći sve vatre u njene bistre, melem vode,
podižem pogled ka starim slikama
i u sebi ponavljam, Hvala Gospode
što na ovaj praznični dan riječ Majka
obasja moje lice, srce, dušu i prostor sav.
Decembarsko veče lagano protiče,
sa njim i ovaj prastari, praznični dan,
tiho izustih još jedno „hvala“
hvala za sve prije i sve sad
za ono što sam imala i što u rukama njenim
imam i sad, sve dane prošle i srećne,
sve dane u kojima i jesam i nisam,
i za one u kojima, bez ruku Tvojih kćeri,
odavno ne bih znala ko sam.
© Nevenka Savić Alispahić