Bez stepenika

Ravnica, kamena nigdje
nigdje planine i nigdje brda
do tebe da se popnem, nemam kuda.

I stojim u mjestu
na zamagljenom oknu
stepenike ka nebu slikam
jedan usamljen bijeli golub
gledao me tužno i dugo
prije nego u visine prhnu
a ja i dalje u mjestu stojim
u kavezu kovanom od juče
zidova obloženih s danas
bez vrata koja vode u sutra.

Ravnica, prazan prostor
između zemlje i neba
napolju kažu zima vreba
tišina srebrom posula noć
tumaram pustim između
tražim stepenik da korak napravim
a ravnica, ravnica i stud
ledi mi korak, mrzne um
neko kuca o zamagljena okna
da li to bijeli golub dolazi
da mi pokaže do tebe put?

Ravnica, kažu da živim tu
ne znam ni kad, ni kako, ni zašto
ni u kojem košmarnom snu
stigoh u priču tu
priču u kojoj postoji stepenik
ali stepenik ka dnu

Ravnica, prazan prostor i ja
ne vidim nigdje nebeski svod
iako, kažu, nebo plavo je i dan vedar je
kažu da su mi oči tamne
i da sam odavno stara i troma
rekli su mi i kako se zovem
ali, ne sjećam se toga.

Ogrnuta velom zaborava
koračam ravnicom ili
smo tako izgleda dok u mjestu stojim
i stepenik u magli tražim
jedan, sasvim mali
da ti budem bliža bar
jedan krak, jedan dan, jedan san.

Ravnica, do neba prazan prostor
kažu da živim tu
i da hodam i da dišem,
rekoše i da pjesme pišem,
ne znam, ne sjećam se
samo tebe pamtim
jasno se sjećam
bio si moj krvotok
moj genetski kod
moja bit i moj smiso
vazduh koji se disao.

Bio, kažu, kako pitam,
ko sam onda ja ako si ti samo bio
ko je ova vrteška u sred ravnice
ima li u praznini stepenik
koji bilo spaja sa biće
stepenik koji maglu uma razgrće
i besmisao ka smislu vodi?