U nemom mimohodu
prošli smo mi nekoliko puta.
I nema se šta zameriti našem rodu
jer, anđele na grudi prigrlismo
dok najmračniji od njih, tu odavno spava.
Mirise udisasmo tela zadihanih
svako u svom katarzičnom svodu
tela smo osećali samo tuđa,
uvek nemi, uvek u mimohodu.
Kada je došao trenutak sažimanja
ničega više bilo nije.
Niti mirisa, niti sećanja
tek pregršt sumnji i pokajanja,
jednom rodu u njegovom nemom mimohodu.
(Прочитано: 19 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.297.531 пута)