Prijao mi je razgovor sa tim običnim prolaznikom.
Hteo sam da ga pitam ali nisam stigao, bilo je kasno, žurio sam;
I on je žurio, ipak ostadosmo da prozborimo reč il’ dve o poslu,
prazne reči o politici, kladionici, ne stigosmo
da razgovaramo o velikim temama, brzini svetlosti,
senovitim obalama, prolaznim gužvama, ludilu obesne rulje.
Šta njegova sestra studira, da li je završila, da li se udala ?
Gledah onomad prikriven iz senke, dok igra u zanosu,
kako joj mladost još jasno šiba iz svakog pokreta …
Nad budnim i umivenim, blistavim gradom,
širio se dah proleća, poput toplog majčinog krila.
Tandrkanje poslednjeg zadocnelog voza se gubilo u divljini
nakon jednočasovnog pira i opraštanja,
priređenog na skromnoj stanici;
hteo sam još da ga pitam i kuda SVE NAŠE mladosti idu?
Pitanja je zaustavio sivi granitni oblak u mojim mislima
dok se rastajasmo, svako na svoju stranu u slobodu noći.
Da željno prigrlimo samoću, jedino ona nam treba …