Negde tamo daleko,u predvečerju, na tihome frontu
kad dan konačno izgubi bitku i mrak se prožme po horizontu
Zasijaju kandila i nebom zahuču vetrovi iz svetova dalekih
što pamte vremena kraljeva, očeva nasih , dvorova raskošnih,
što nosiše tajne šaptane u noći , zavere i zavete skromnih
I tako krene sevdalinka i ona tečnost gorka …
žudnja se prožme telom ,glatko kao po vrelom kamenu
i tada moju dušu od kevlara ti ” raspališ” u vremenu
i mnome tada hode i gospodi i vragovi , nalik omenu
iako si na nebesima , uvek si tu, na mome ramenu
U Bogojavljenski vitraž otpuzaće i ova senka
opijena prostodusnom tugom balkanskog čoveka
Dolazi vetar ,što pamti Karpate i Dunav crni, mrtav i pust
i taj će vetar duvati za te , jer ja sad sa njim idem na put
Ne plači zamnom, gore odozgo ,ne šalji kiše , useve ne kvari…
za ljubav da prosim, ja više ne mogu ,jer moje srce za druge ne mari
Dolazi vetar…. kaldrmom ,tiho , on nema senku ali sve zna
u gluvo doba odlazim sa njim ,ta senka vetra postajem ja.
Bratislav Šargin
21.01.2009
Једно мишљење на SENKA VETRA – Bratislav Sargin