Sreo sam te posle mnogo leta
na ulici u dugom kaputu,
nosila si buket belih ruža
i u njemu jednu ružu žutu.
Ti u mene nisi pogledala
pri susretu kad kraj mene prođe,
ceo svet sam zbog tebe prevrn’o
a ti eto iznenada dođe.
Zar da opet nesanicu vratiš
u moj život ko nekad ranije,
kad sam budan snevao o tebi
a da niko za to znao nije.
Naj lepša si ti u gradu bila
i drugi su maštali na javi,
pratili te kao senke tvoje
a ime ti pravo nisu znali.
Šetala si ulicama grada
i mamila osmehe sa lica,
tvoje ime znao niko nije,
zvali smo te kratko,” NESANICA”.
Sad po gradu ti ponovo šetaš
baš se ništa promenilo nije,
lepa, vitka, ko košuta gipka
ti zavodiš kao i ranije.
Vest se brzo po gradu proširi
osmesi se vratiše na lica,
da si došla i da su te sreli,
“Vratila se naša nesanica”.
Milovan Petrović
–