DUSA ANDJELA
Setam kraj reke, pahulje lete,
rasirim dlan i cekam ih s neba,
cim slete tope se, nestaju ko prividjenje,
nisam docekla ni jednu da pogledam!
Cini mi se da isto sam dete,
sto nekada je bas ovde bilo,
cista dusa ko ove pahulje,
a, gde se to sada od mene skrilo?
Ti, spustio si tesko breme,
na neznu dusu jedne zene,
koja je ovde mastala davno,
o vilama i princevima,
andjelima i ladjama sto lete!
I tako kao u prah da se pretvori
i isceze ono dete!
I suze mi sada licem liju,
ko kisne kapi oluje noci!
A, koraci cesto teski su i nesigurni,
i krijem ih sta cu drugo?
Zivot je dar – moram da priznam,
ali je cesto obojen tugom!
I dok te molim misli mi lete
u vecnost bez bola, na put bez sna!
Molim te da oprostis sto sam htela,
da dete ostanem i volim te
dusom andjela!
© Miladinovic Sandra
