Jedan Zimski Zid – Duško Vujović

  Da te nisam tada sreo, Sve bi mi, znam sigurno I dalje bilo gadno. Sve bi i dalje bilo trulo Nepodnošljivo, odvratno….. Osjećao sam prije tog susreta Zadah nekih koje sam sretao A koje nikako nisam uspijevao sresti. Zadah duša koje su se u hodu raspadale…. Da te nisam sreo i sada bi sve … Настави са читањем “Jedan Zimski Zid – Duško Vujović”

 

Da te nisam tada sreo,

Sve bi mi, znam sigurno I dalje bilo gadno.

Sve bi i dalje bilo trulo

Nepodnošljivo, odvratno…..

Osjećao sam prije tog susreta

Zadah nekih koje sam sretao

A koje nikako nisam uspijevao sresti.

Zadah duša koje su se u hodu raspadale….

Da te nisam sreo i sada bi sve bilo isto.

Smrad koji se osjeti kad raspada duša

Mnogo je teži

Od onog,

Kada se tijelo počne raspadati.

A onda….. Onda.

Onda si me na onom snijegu

Uz onaj zid poljubila,

Uz stepenice pobjegla i

Otjerala sav neprijatan zadah i…

Uh kakva si bila.

Poljubila si me kratko; u mojoj tarapani

Kad su mi nesnošljivi bili i sati a kamo li dani.

Meni taj poljubac još na usnama stoji

I liječi me

Od protrulih nekih duša….

Od nepismenih i zlokobnih

Bližih I daljih klevetuša.

Eh da sam samo znao

Koliko možeš promijeniti moj svijet…

Joj!

Potražio bih te sigurno mnogo ranije

Da me poljubiš i smiriš

Negdje u proleće ili jesen,

Kad ničeg osim ničeg nije bilo….

Kada je sve trulilo,

A ja bio nesnosan, do pogleda potresen…

Naglavačke postavljen,

Od svih normalnosti ostavljen…

Te večeri nije bilo hladno

Iako je vjetar kao kroz pustinju duvao.

Te večeri snijeg nije padao „da prekrije brijeg“

Kako kažu,

Već da mi u njemu svoje tragove ostavimo.

Te večeri ništa bez razloga nije bilo.

Na snijegu

Uz zid smo se poljubili

A neke ljude…. Bože!….

Neke do zida dovode da bi ih tamo

Ubili.

Kakva ironija.

Strašno.

Mnogi tamo okončaju život svoj

A ja,

Ja sam na njemu ponovo oživio

Uz poljubac tvoj….

Ti stvore jedan nestvarni,

Ti andjele sa oronulog zida.

Odriješila si srce svoje,

I otjerala jednim poljupcem

Uz huk, onog strašnog vjetra,

Sve damare moje.

SJEĆAM SE – Duško Vujović

  Sjećam Se Sjećam se da je šetala sama. Sjetim se toga veoma često. Sjećam se da sam ponekad dugo čekao Na kraju mosta da se pojavi… Bože kako sam  tada volio to mjesto. Sjećam se i svakog trenutka koji sam sa njom U mislima proveo. Sjećam se te samoće u kojoj sam uživao Sjećam … Настави са читањем “SJEĆAM SE – Duško Vujović”

 

Sjećam Se

Sjećam se da je šetala sama.
Sjetim se toga veoma često.
Sjećam se da sam ponekad dugo čekao
Na kraju mosta da se pojavi…
Bože kako sam  tada volio to mjesto.

Sjećam se i svakog trenutka koji sam sa njom
U mislima proveo.
Sjećam se te samoće u kojoj sam uživao
Sjećam se…
Sjećam se
Da sam joj jednom umalo nešto rekao
Odnosno nešto sam joj htio reći.
Joj… Sjećam se i kako sam samo tada strekao,
Kako sam se presjekao
I ne znam ni sam koliko vremena ostao tu… sjedjeći.

Sjedio sam sam na klupi za dvoje i nije me bilo stid.
A ona, svake večeri šetala je ispod svetiljki
Kroz noći koje je obasjavala,
Tu ispred moje samoće koju mi je nekom divnom lakoćom davala.

Sjećam se bilo je ljeto; a ona, ona bila je dama.
I znam da tog ljeta na grad noć nije nijedna pala.

Sjećam se i kada je otišla.
Svetiljke počeše da trepere, skoro da se gase;
Ja na  mostu više nikada zastao nisam,
Klupu gledam iz prikrajka(ili ona mene….ne znam).
Nestaše ti koraci uz koje se šetalište provodilo.

I zbilja dok nije otišla, na grad nijedna noć  nije pala,
Jer su njene oči od svake noći pravile predivno (pjesničko) veče.
I da…sjećam se….
Dobro se sjećam i kako sam strekao onda kad sam joj htio nešto reći
A… htio sam joj reći samo-
“Dobro veče.”

 

Duško Vujović

http://www.youtube.com/watch?v=cR1AYtiEzSI

OBLAK SIVI – Duško Vujović

   OBLAK SIVI     Ne pada više obična kiša. Nad mojim gradom  Sad su se nadvili Oblaci neki Zbog kojih smo se Kao vrbovi prutevi savili.   A oni se iznad nas kao sablast Ko teški usud Bez pitanja, onako crni Kao smrt hladni i svirepo sivi Na svoju ruku, na našu muku Bezobrazno … Настави са читањем “OBLAK SIVI – Duško Vujović”

 

 OBLAK SIVI

 

 

Ne pada više obična kiša.

Nad mojim gradom 

Sad su se nadvili

Oblaci neki

Zbog kojih smo se

Kao vrbovi prutevi savili.

 

A oni se iznad nas kao sablast

Ko teški usud

Bez pitanja, onako crni

Kao smrt hladni i svirepo sivi

Na svoju ruku, na našu muku

Bezobrazno i bez pitanja nadvili.

 

Nema više te lijepe kiše nad mojim gradom.

Nad njim su sada oblaci neki

Pod kojima se

Osjeća trulež;

I vazduh koji pokušavamo udahnuti

Užasno smrdi;

Kao davno zgaženo PSETO,

Na našem putu koji je vodio

Nekad ka tebi

Nekad ka meni…

A danas…

Danas nikuda ne vodi…eto.

 

A znao je da nas zagrli jako

Taj put koji su svojski zgazili

Bestidnici neki mali

I velike njihove sluge

Oni što nikada nisu znali,

Kako se u ovom lijepom gradu

Provode noći, besane duge.

Pod nebom tvojim oblače sivi

Pod kojim osim džukela teških

I čudnih pasa, pasa bez rasa

Niko više ne zna da živi;

Sve zauzeli psi lutalice

Lutaju množe se i krupno reže,

I kisnu od kiše od koje svi,

Osim džukela bezglavo bježe.

 

Oblače stari prepoznati

Ti što si savio mrak nad gradom

Nad mojim gradom koji pati

U mukama težim nego na robiji….

 

A nekad je moj najmiliji grad

Tako znao da se divi

Ljepotama svojih bližnjih.

Čuješ li me oblače?!!

Oblače, oblače,

Oblače prokleti oblače sivi,

Što si se nadvio nad mojim gradom

U kojem niko osim pasa

Osim pasa najgorih rasa…

 

U kojem niko, ali bas niko,

Više nit’ mre, niti živi.

Duško Vujović

Postavila LepaS.

http://www.youtube.com/watch?v=wUBWADQqtag&feature=related 

Samački hotel – Duško Vujović

Kao sto postoje veliki i mali ljudi, tako postoje i velike i male samoce. I tuge su podijeljene na velike i male. Jednom prilikom je Luis ren, inace covjek dijete,ostao sam oko pola godine sa svojom porodicom.Bilo je to zbilja nesnosno iskustvo neobicnog samotnjaka, koji je po svojoj prirodi bio osudjen na veliku samocu.       … Настави са читањем “Samački hotel – Duško Vujović”

Kao sto postoje veliki i mali ljudi, tako postoje i velike i male samoce. I tuge su podijeljene na velike i male. Jednom prilikom je Luis ren,

inace covjek dijete,ostao sam oko pola godine sa svojom porodicom.Bilo je to zbilja nesnosno iskustvo neobicnog samotnjaka, koji je po svojoj prirodi bio osudjen na veliku samocu.

      „Gusim se, cini mi se da su se sve tone ovoga svijeta srucile na mene;…a ja ih i dalje nosim, sumhjive glave, malo

izoblicenog uma koji mi se u ogledalu jutrom ocrta. Sve sto jesam ono kaze sa lakocom da cesto pozelim da ga razbijem.

Nekad bih reka da cak cinicno gleda.

No i to bi bilo kako baba Zarija kaze, minimum sedam godina nesrece….hm kao da sam

ih devetnaest razbio. Ne, ne. Ne moras ovdje razbijat ogledala da bi bio baksuz. Dovoljno ti je da se rodis,

…vece ti kazne nema; koja bre ogledala; to je svega sedam godina a ovo… ovo traje. Ko usud. Tako je govorio Luis ren. Znao je dobro da se od ljudi moze zamijesiti kakvo hoces pecivo kad pocnu ponosno i osorno da se smeskaju pred ogledalom.

Bila je to prva narcisoidna naznaka licnosti, kojeg licnosti bas iz razloga licnosti nijesu bile svjesne. I okruzenje je postajalo sve bezlicnije. Sve zbog licnosti.

 

Jedno saznanje koje se desilo jedne obicne noci kada je njegov najbolji prijatelj, inace pijanac prestao da stuca ostavilo je na njega veliki utisak. Sve do tada Luis ren je svog prijatelja

morao prepadati kad god  bi se dobro zapili, jer je ovog nakon tri cetiri rakije hvatala uzasna stukavica. A luis ren je bio tako dobro izvjestio tehniku “lijecenja” stukavice da je ucinak bio apsolutan. Prepao bi ga uvijek u pravo vrijeme-bez greske.

  “Ma jebem ti ja ovo.“-govorio je sa gorcinom. Niko vise ne stuca. Cak ni Danguba”. Nije mu bilo jasno o cemu se radi. Stukavica je u gradu odjednom prestala.

On se ipak okretao svojoj samoci kao dijete majci. Ona ga je grlila mazila pazila… Kad god bi mu bilo tesko u njuoj je nalazio sve sto mu treba.

Bio je porodican covjek, ali je volio da putuje sam.

  „Mala je samoca velikog grada; mnogo je veca palanacka samoca.“-govorio je. Izbjegavao je ljude jer oni nisu bili voljni slusati ga. Sve sto je zelio bio je veliki zagrljaj samoce uz  poneku kafu.

   Grdio je i gradio svoj svijet. Bio je to svijet sastavljen od virtuelnih prijatelja, ljubavi i svega onoga cime ga je masta mogla opskrbiti, snadbijeti.

   „Mozda nisam zelio da bas sve bude ovako ali ispalo je ko da sam zelio.“

Teski su dani i noci kad nisi sam. Dodje po neko i upropasti ti samocu do te mjere da pozelis da joj se vise nikad ne vratis. Desilo se to i onda kada je usred njegove samoce uskocila Sandra Vukas, zena vlasnika hotela „ Vukas.“

   Nije mogao ni pretpostaviti koliko ce ta zena uticati na njegovu samocu. Otkako su se slucajno sreli u nebitnom kafeu, u kojem je imao stalnu rezervaciju za svoju samocu, zivot mu se promijenio kao nebo. Dolazili su bez ikakvog dogovaranja, uvijek u isto vrijeme; i tako spontano, jedne veceri, za vrijeme kise, nasli su se za istim stolom nebitnog kafea i poceli zajedno ispijati pice.

    Sandra Vukas mu se na kraju povjerila“ Znas osjecam se uzasno usamljeno u zadnje vrijeme i kada sam onog dana usla ovdje samo da rasitnim novac, ucinilo mi se da sam te vidjela kako izgledas i pomislila“ malo zastade gledajuci ga sa strahom a onda nastavi “da bi ti mozda i moja samoca dobro dosla…Izvini ali….“ Nastao je mali tajac.

    Ovo je Luisa rena zbunilo no dobro se pretvarao. Pomislio je“prepoznala mi je samocu, uzas…….hm“ i nastavio da je slusa ne izustivsi nista. Ona je cekala njegov odgovor ali on je bio dosledan u cutanju kao riba. Samo je nijemo gledao njeno uznemireno lice ali ne onim pogledom kojim je ogledalo gledalo njega.

    „Dosta mi je svega; gostiju i njihovih zena koje koketiraju. Nemam sa kim da ni da pricam…kaza to sa nekom bitnoscu u glasu , a onda stade kao da je izgovorila nesto srasno. Luis ren ju je netremice gledao i istog se momenta, ne davajuci joj to do znanja, mozda zaljubio u nju. Do tog momenta nije vjerovao da postoji nesto vece od samoce.

     Narucio je konjak, iako je rijetko pio – ona takodje. Narucili su jos po jedan, pa jos po jedan i nakon sat vremena poceli se smijati, pricajuci o svemu i svacemu, raznim nekim dogadjajima koji nisu imali veze sa samocom. Izgledali su srecni kao djeca.Uvijek kad bi spomenuli, on svoju zenu a ona svog muza,  narucivali bi pice i nazdravljali.

     Stigla je i zima a Liuis ren se i dalje nije usudjivao reci gospodji Vukas sta osjeca prema njoj. Sretali su se gotovo svake veceri u salonu nebitnog kafea, nakon toga odlazili svak svojoj samoci, a ona je cekala da je on konacno pozove na veceru kod sebe. Tu njenu namjeru Luis ren je dugo osjecao ali se nije usudjivao dici njihovo poznanstvo na uzviseniji nivo.

  „Znas moram nesto da ti priznam“ rece Sandra iznenada na izlazu nebitnog kafea. Osjecalo se da je nesto potiskivala citave te noci. Pogledala je Luisa, otvorila vrata i sasvim tiho prozborila „Tuzna sam kad nisam sa tobom.“Kada su izasli i nasli se ispred kafea nastavi „Citav zivot mi se promijenio od kad sam te srela i…cini mi se, da cini mi se da…“-nije zavrsila misao mada je Luis pretpostavljao o cemu se radi.

Luis ren kao da je ostao hladan iako je njegovo prikriveno zadovoljstvo odao trag osmjeha u lijevom uglu usana. Izmedju njih je zavladala tisina a u njima…

 

   Mada su oboje bili porodicni ljudi, sve su manje paznje obracali na to. Supruga Luisa rena, Katarina primijetila je da se nesto sa njenim suprugom desava ali posto se sa njim stalno nesto desavalo nije tome pridavala vecu paznju. Bio je cudak i to mu je bilo veliko olaksanje u zivotu. Svi su ga smstrali za cudnog samotnjaka kojem nekada i sopstveno prisustvo smeta, a on je ustvari bio-bas takav.

    Jedne veceri dok je Luis ren razmisljao o g-dji Vukas, obrati se svojoj samoci rijecima“Zamisli da se neko, makar to bila i ona, nadje izmedju nas….Uh. Strasno“

-i odmah prekide da razmislja dalje.

 

   Za razliku od supruge Luisa rena, suprug gospodje Vukas, uspjesan poslovni covjek, poceo je lagano da sumnja u promjene koje je primijetio kod svoje zene. Ali G-dja Vukas je ipak znala sta reci kada joj se muz priblizi i krene u intimni razgovor, za kojim je ona ceznula od dana kada se udala za njega, no sada vise ne.

Prije nego se udala, zivot na visokoj nozi, druzenja sa poslovnim partnerima njenog vjerenika, obilasci egzoticnih predjela, skupi hoteli i sve sto ide uz to joj je izuzetno prijalo.Bila je srecna, ispunjena unutrasnjim zadovoljstvom a iznad svega velikom paznjom d-dina Vukasa, koja je vjencanjem naglo splasla da bi se nakon par godina potpuno ugasila. Srecna i mlada postala je zrtva samoce okruzena stotinama ljudi svakog dana.

   G-din Vukas je bio zaokupljen poslom, obuzet kako stvoriti sto vise, prosiriti postojece i samim tim biti sto bitniji u krugovima u kojima se cijenilo samo dobro poslovanje. Njegova supruga nije ni slutila da ce joj nakon nekoliko godina taj zivot postati toliko tezak, cak nepodnosljiv. „Kakvi su ovo ljudi?“ pitala se nekada u rijetkim trenutcima kad je imala prilike da sa distance pogleda sta se to desava u njenom zivotu.

  „Kao da te vise ne zanima sve ovo. Hotel, putovanja, prijemi….Sta se desava draga.Odjednom si postala…“-„Desava se ovo“-dreknula je ocajno.Bas kao neko kome je sve dojadilo i pruzila mu zahtjev za razvod braka. Par sekundi g-din Vukas je stajao skamenjen a onda, pridigavsi glavu i malo popravivsi kravatu, onako sa visine sav bitan rekao“ Tako znaci.To mi je hvala za sve sto sam ti u zivotu pruzio, za sve ono sto sanja svaka zena u ovom gradu za…“- „ „E pa sada slobodno oglasi da ispunjavas snove a ja odlazim“-dreknula je sandra, zalupivsi vrata strcala niz hol i uputila se prvim taksijem u nepoznatom pravcu.

  Sledece veceri sve je ispricala Luisu renu koji je bio u braku sa svojom suprugom vec 12 godina, a sa samocom od od svoje pete godine.   

  „Da“ promrmlja Luis Ren onako vise kao za sebe. „Za samocu ti nije potreban sladak zivot, bogati prijatelji, sav taj sareni svijet i sve bogatstvo kojem ne pripadas. Za samocu ti je potrebno samo da ometes sebe sobom a sve drugo dolazi samo od sebe.“

„Da ometes sebe sobom….izvinite ali zbilja ne razumijem sta to znaci“-„I ne treba“ odgovario je Luis ren.

   Na par kilometara od grada nalazio se Samacki hotel u kojem nikada nisu odsjeli.

 

 „Da to je hotel za samocu draga moja.”-vrtio je glavom Luis ren. “Da… gdje sve stigne ljudska glupost; ili masta, sta je to to vec ne znam ali…sramota ”-govorio je smeskajuci se kako je to samo on znao u rijetkim trenucima svoje iskrene naravi.”Zamisli molim te kolika svinja treba biti pa hotelu dati ime po samoci ?”

 

Gospodji Vukas nista nije bilo jasno. “Ime tog hotela je zloupotrijebljeno draga moja.”-nastavio je. “Tu dolaze matori oficiri da prevare svoje zene sa kurvama iz provincije, zalutali putnici od kojih vecina pijana ne zna u kojem je gradu ali eto spasa, tu ce prenociti za sitan novac, sumnjivi politicari sitne politike;…ma tu dolazi svak, svak osim samaca, a oni ga zovu Samacki hotel. Neki cinik je zbilja znao biti ironican kada je “krstio” ovaj hotel. Cumez je ta glava koja tako misli.”

    Gospodja Vukas ga je pazljivo posmatrala dok je on branio samocu od svakog zivog, nekad bi se reklo i od sebe. Cutala je kako samo zaljubljena zena zna da cuti, a onda u jednom trenutku mu iznenada prisla, njezno ga pomazila po licu i poljubila. On nije promijenio izraz lica. Gledao ju je nekoliko trenutaka nekim neodredjenim pogledom a onda kad mu je pogled, po prvi put od pete godine zivota dobio izraz, uzeo je za ruku, zaustavio taksi i  uputoio se sa njom u Samacki hotel.