Osvanu jutra u kojima ne znaš ni da li si spavao.
Ustaneš, a ne znaš što si ustao.
Upitan pogled na sliku u koju najprije pogledaš, kao da očekuješ da ti odgovori na sva pitanja.
Letimičan pogled kroz prozor.
Je li dan siv, ili je sivilo samo moje ?
Kao da je važno.
Popijena prva kafa, puna pepeljara, je li to vrijeme proteklo ?
Kuda ?
Nekako ni to nije važno.
Osvanu dani u kojima ništa nije važno, ništa smisleno.
Čak ni ko si, iako si zatvorio oči pitajući se jesi li to ti ili je neko drugi ti.
Pauza između tišine i tišine.
Molim, duplu kafu bez šećera i neka neko isprazni ova ugašena pitanja…
Još jedan pogled u sivo nebo.
Sliko, mogla bi baš i progovoriti, ne inati se.
Pričaj mi, pričaj o ćutanju.
Slušaću tišinom, tvojom tišinom.
Odgovori mi, ko sam danas.
Ljutiš me.
Otkud ti pravo da postaneš samo slika ?
Ćutljiva slika koja zvoni prkosom.
Čujem, kaplju minuti, puni se čaša satima.
Kuda li žure ?
Zar nije sat na zidu odavno stao ?
Uzdah.
Je li ovo uzdah ili samo refleksno stanje disanja ?
Koga je briga.
Mene nije.
Meni je sivo svejedno.
Sivo je dobra boja.
Da li je ?
Tišina odiše bojom očiju koje uporno ćute.
Taj dah razbija sivo i sve dobija obrise sreba.
Protestvujem !
Hoću glas, riječ, nešto !
Zagalami!
Protresi sivo neznanje purpurnom bojom znanja !
Vikni, vikni mi ko sam danas !
Izviru neki glasovi iz vanjskog sivila decembra.
Idem da se potražim u čaši bistre vode.
Minuti su bili vrijedni. Čaša je puna.
Ko zna, možda će oči sa slike progovoriti…možda.
Možda dan postane plav.
Možda.
© Nevenka Savić Alispahić