KAD KAŽEM DA TE VOLIM Ljiljana Tamburić

Kad kažem da te volim

Sedimo zaneseni na brzoj vrtešci sreće
Oko nas lampioni a svet se ludo okreće
“Volim te!” vičem ti na glas i nadjačavam buku
Letim pod nebom k’o oblak dok tražim tvoju ruku…

Kad kažem da te volim to nisu samo reči
To ima neku jačinu i značaj mnogo veći
Time rastačem dušu do najsitnijih kristala
I točim ti vrelu magmu iz tek puklog vulkana

Kad kažem da te volim to je toliko snažno
Sve što se život zove manje postaje važno
Diže me među sazvežđa i u orbitama vije
Boji ćelije moje i sve što bojeno nije…

Volim te – znači da umom vladaju nebeske sile
Rajska se vrata šire, tamo me unose vile
U očima trepere zvezde da te ozvezdam njima
Usnama ljubavnu pesmu pevušim anđelima…

Volim te – reči što same, kažu se u nekom transu
U njima leže zvuci i boja što nema nijansu
To znači da ljubav moja samo za tebe važi
Niko na ovom svetu od tebe nije mi draži…

Volim te – nema zamenu il neki rok trajanja
Volim te – ima primanja i beskonačna davanja
Reči se ne kažu tek tako da se tek nešo kaže
Jer one znače ljubav, koja ne ume da laže!

Sedimo zaneseni na brzoj vrtešci sreće
Oko nas lampioni a svet se ludo okreće
“Volim te!” vičem ti na glas i nadjačavam buku
Lebdim pod nebom ko oblak dok tražim tvoju ruku…

Ljiljana Tamburić

VREDNO JE U SRCU Ljiljana Tamburić

Vredno je u srcu

Sve imalo vredno u srce će stati
Radosti i sreće, čak predeli novi
Majušno je srce al da smesti ume
U sebe sve ono što želi i voli…
Ono zna da skrije u komoru malu
Čak i neke teške neprebolne boli
Pokrije nam strepnju kada se razgoli.

U rukama sreću zadržati nećeš
Ni po kutijama sa mašnom od svile
Džepovi se pune novcem ko kamenjem
Sreću nose male na krilima vile,
Repatice zvezde što padaju s neba
Ona se raznosi kao cvetno prahje
Sreće su tačkaste bubamare zlatne.

Sve što vredi čuvaj u malenoj boci
To su eliksiri koji život hrane
Srce dušu ima koja se veseli
I male vojnike koji sreću brane
Kao mreža od pauka granica je tanka
Sva druga bogatstva… Samo luda varka
Na pučini prazna razlupana barka.

Ono što nam treba u oku je našem
I u lepoj reči koja do nas stigne
U osmehu čistom na uglu usana
U moralu koji prijatelj nam digne
U ljubavi kojom preplavi nas neko
Toliko da jako u grudima žigne.
A onda šeretski otuda namigne.

A malo nam treba… Malo kao travka
Što na sebi nosi kapi rose hladne
Ta rosa na usni može lek da bude
Kad nam misli ostanu bez poslednje nade
Poljuljaju veru razmišljanja razna
Vrednost nečeg malog onda se razazna
Kad nam duša ostane, bez ljubavi, prazna.

Ljiljana Tamburić

NEDOSTOJNA Ljiljana Tamburić

Nedostojna

Ja sam samo bleda posestrima Sapfe
A ni senci njenoj ni malo ne sličim
Ona tamne puti, ja se svetlom dičim
Helenske me oči kao nju ne krase

Koracima sitnim njene stope gazim
Koje dugo u kamenu urezane stoje
Moji prsti njene kletve sad se boje
Da se ne zanesem stoga jako pazim

Zar vodilju zvezdu da naljutim mogu
Smelost moja drčna u pesmama besni
Vidici su moji, vidno, jako tesni
A nade već pružam prema samom Bogu

U san nek te vranac galopom donese
Dok ti bela haljina miluje mu sapi
Pa mi neku tajnu večnosti ti šapni
Da se moja pesma do neba vaznese

Da ti ovo tražim, znam, dostojna nisam
Obaspi me verom, povuci za kosu
Učenica ja sam u ovome času
Strofama se slabim nevešto hvalisam

Sapfe, zvezdo moja, primi me u krilo
Ili me, litici, onoj ti dovuci
Da me dole glođu razjareni vuci
Ako ne osećaš pesničko mi bilo.

Nikada ti nije manjkalo lepote
I muške i ženske nežnosti u stihu
Žudnje što prerastu u bestidnost tihu
I telesne čari što ih leta stope

Tvoje ime živi i večno će sjati
Moje, tek je žižak u požaru šumskom
Zaplakala sad bih nada tvojom humkom
Samo kad bih mogla Sapfe da te vratim…

Nedostojna sam te iako se trudim
Nisam čak ni prva što krade od tebe
Prepisujem, gvirim, uzvisujem sebe
Lopovski se onda publici ponudim.

Afroditu nemam da pišem joj himnu
I da od nje pomoć zatražim u jadu
Zato sad u tebe polažem ja nadu
Jer osetih jednom da mi glavom klimnu.

Ljiljana Tamburić

NEŽELJENA PESMA Ljiljana Tamburić

Neželjena pesma

Neću da pišem o ovom novembru
I ovoj nedelji što već izmiče
Jer običan je kao i predhodni
Dosadno mračan, pun hladne kiše
Neću da pišem o vetru što jutro
Pretvara u lenjo neustajanje
Ni podne nije mnogo prijatnije
U njemu raste nedostajanje
Šta sad to fali kad sve je dobro
I sve se nekako ustalilo
Tu mi je vatra, tu mi je hleba
I vino da bi se zalilo
Drugi meseci mi lakše proteku
Ko reka tiha kroz ravnicu
Ali novembar zapinje negde
Uhvaćen, k’o kad zarobiš pticu
Pa se koprca, perca joj lete
U kljunu nosi molbeno pismo
Novembar pati, blatom se vuče
Pati što više zajedno nismo
Tebe odnese vetar sa lišćem
Boja mantila misli mi plavi
Mene zakova za stablo staro
I ureza mi datum na glavi
Novembar kišom ispira sećanja
Izlazim napolje k’o na slobodu
Olovku bacam i papir gužvam
I molim boga da misli odu!
Neću da pišem o ovom novembru
Od predhodnih nije ni malo lepši
Vraća me mirisom na vreme suzno
Kad smo prestali biti srećni…

Ljiljana Tamburić

IZMEĐU REDOVA Ljiljana Tamburić

Između redova

Očima svezanim tumaram,
petama ispucalim tabanam…
Rukama vezujem mlade lijane
i od njih korpe za misli pletem…
U očima zvezde skupljam
u praćku da ih stavljam,
da njima gađam mesec
što se cereka k’o gavran
na moje noći bez sna…

Nekome će pobeći moje tajne,
sklupčaće se u nečije košulje.
Moram ih držati zaključane
i uspavane,
u krletku od kišnih oblaka…
Ne smem u pesmu da ih upišem
Između redova će se zaglaviti…
U tom praznom prostoru
postaće živa voda
ili ružna beseda…

Moram li ubiti onog
ko moje tajne sazna,
onog ko ume
između redova da čita…
Ili da sačekam jutro
u kome će stvarnost postati
veo koji će umesto moje pesme
prekriti moj um i moje telo,
svetlošću nevino osuđenog…

U toj neodlučnosti
protraćiću dar od Boga!

Ljiljana Tamburić

AKO TE PESNIK ZAVOLI Ljiljana Tamburić

Ako te pesnik zavoli

Da te pesnik zavoli ne treba ti mnogo…

samo ga pogledaj iz prikrajka milo
trepavice, laste, nek za let se spreme,
neka dečje oči ka svemiru streme
i neka ti padaju leptiri u krilo…

Da te pesnik zavoli-ne treba ti ništa…

samo se izdvoji po osmehu dušo
Nek’ tvoj smeh bude cvrkutanje drago,
milovanje s vetrom mekano i blago
il’ muzika koja vredi da se sluša…

Da se pesnik zaljubi ne treba mu truda…

ako zračiš sjajem Venere iz mraka,
vidiš biser školjku ispod peska vrelog…
Svetlija od anđela nebeskoga belog,
ako si toplija od sunčevog zraka…

Ako si za pesnika postala posebna

njegovog si neba ti postala muza…
Darivaće pesme tebi svakog trena,
za njega ćeš biti izuzeta žena,
u njegovom vrtu jedinstvena ruža!

Ljiljana Tamburić

OMAŽ (uz izvode iz stihova Đorđa Balaševića) Ljiljana Tamburić

OMAŽ
(uz izvode iz stihova Đorđa Balaševića)

U ime svih nas što pesme pišemo,
Što kao i ti slobodarski dišemo,
Što sedlamo mrak u senkama bresta,
Što imamo čak i po nekog pevca…
Znaš da mi pesnici i nismo neke delije
I naši životi pišu ljute drame…
I nas je neka Olivera volela…
Ali kažem ti sad otvoreno…
Nismo ti ni do kolena!

Na prozore nam naleću leptiri glupi
I nose nas vetrovi kao maslačke,
Zaletimo se ponekad na vetrenjače,
Dok snivamo neko nam šapće…
A mi kao i ti, pevamo svoj bluz
Jer sami smo birali taj put
Da plovimo mutnim vodama sna,
Ali kažem ti sad otvoreno…
Nismo ti ni do kolena!

Lome nas vali, nose nas struje
I sami smo ko ona staklena stvar,
Svi bi želeli da živimo po svom
Za nas je i osmeh događaj.
Pišemo romane, pesme, novele
Dok nam u polju lome bagrenje.
Mi smo novi klinci iz medenih vremena,
Ali kažem ti sad otvoreno…
Nismo ti ni do kolena!

I ne znam šta bi tu moglo da se doda,
Neki bi to prosto tugom nazvali,
Al reči idu same,
O život piše ljute drame
Neko od gore vidi sve i povlači konce,
I pipnu se negde naši mali svemiri…
Izmišljamo stih, ko stih svih stihova…
Al kažem ti sad otvoreno…
Nismo ti ni do kolena!

Šekspirovski Ljiljana Tamburić

Pero od onoga što sonete znade
Da napiše bolje od svakog poete
Među prste tvoje kad u noći padne
I nemir kad srce u rukama stegne,

Ti napišeš reči duboke ko more
Brodolomne sudbe u njih utiskuješ
Igraš se sa njima, da ne bude gore
Miluješ ih,… dušu u njih ugrađuješ…

K’o da Šekspir siđe sa nebesa plavih
Pa ti tintom svojom obasipa skute
Rimuje ti pod tabanom trnovite pute

Al’ i on je zavidan što se tebi javi
Takav dar sa neba da snevaš do smrti
I što časno umeš s reč’ma poginuti!

ODA ŽENI – Ljiljana Tamburić

ODA ŽENI

Sva sunca svemira obasjaše Boga
A on među njima zapazi Danicu
Ništa lepše do tad ne vide od toga..
Čoveka već beše stvorio od sebe
I telo i lice dade mu od svoga
Ali tada reši… da mu stvori ženu…

Izvadi čoveku prvo meko rebro
Zajedno sa mesom i krvlju crvenom
Ostavi mu ranu večno otvorenu…
A od kosti sklesa malo divno telo
Lepotu što ume snazi da prkosi
Požudu i želju medom prelivenu.

Ostavi je bezimenu i golu u raju
Da krasotom seni drveće i ptice
Ženi od početka ne svide se tamo
U njoj se probudiše mnoge pitalice
Htede da postane kakvu je sad znamo
Da caruje umom i snagom lavice

Gde si pošla ženo, čovekovo rebro?
Mesto ti je bilo – polovina puta
između muškosti i junačkog srca.
Postaješ Dalila kojoj se grob ne zna
U tebi još bilo od Adama kuca
Za tobom se zatvorila od Edena reza.

Настави са читањем “ODA ŽENI – Ljiljana Tamburić”

KAD MASKE PADNU Ljiljana Tamburić

Kad maske padnu

Čudna je ljudska sudbina huda
U svima nama po dvorska luda
Što smešno hoda, kićankom klima
mirno se na ” ludo” odaziva…

Na svima nama stotinu lica
Poput zverinja il’ poput ptica
Nekad su meka k’o rep od zeca
Nekad blažena k’o lica sveca

Mnogo smo puta od zloga gori
Zatamnili bi svitanje zori
Iz inata bi u bezdan pali
I ne bi priznali da smo mali

Putevi čudni vode nas svuda
Nečiji prav je, nekom krivuda
Onom što pati duša je čista
U nadmenoga ne vredi ništa

Naizgled lepo, pod opnom trulo,
Drugo, ti ničim, probudi čulo
Tek kad zagrebeš, masku podereš
Možeš suštinu da razabereš

U toj suštini istina leži
Svako od sebe samoga beži
Tuđe vrline na sebe prima
Licemerno se ponosi njima.

Zašto, kad svako posebnost ima
Klica dobrote čeka u zlima
Kad nismo isti tek tad’ smo svoji
Zašto se svako sam sebe boji

Zaigramo se… Bacamo karte
Hajde da danas padnu nam maske
Kraj i početak isti je svima
Ali između…svak’ svoje ima

Povucimo se u svoje biće
Osmehnimo se na svoje lice
Zenice naše nisu ni slične
Zašto bi duše bile dvolične…

Ljiljana Tamburić