U SJAJU PUNOG MJESECA
Sjediš tako sama, tiho na mjesečini,
oči ti gledaju u tamu doline,
gledaš pun mjesec sa suzama
i zavidiš noćnim pticama.
Gdje je otišao i da li će se vratiti,
pružaš svoje ruke u mrak,
zamišljaš čvrsti zagrljaj u struku,
njegove poljupce na svom vratu.
U sjaju punog mjeseca gledaš
u njegovo pismo i riječi utjehe,
kaže da ga čekaš i ustraješ,
iako samoća ubija tvoju dušu.
Morao je otići tog tužnog dana,
tvoj mračni vitez u krvavi boj,
u borbu bez poraza i pobjede
za svog vladara u igri sa sudbinom.
Mnoge noći sjediš tako sama
i tražiš svog viteza u sjeni,
srce ti podrhti na svaki šum,
osluškuješ svaki drhtaj vjetra.
Čekaš svog čovjeka u oklopu,
na konju da izađe pred tebe,
da vrati život u tvoje grudi,
da svjetlost proviri iz tmine.
On je tvoj vitez, a ti njegova draga
i jednom u sjaju punog mjeseca
sudbina će spojiti vaša srca,
u njegovom zagrljaju naći ćeš spas.
© Saša Radotić
Zagreb
Kategorija: Odrasli pesnici
Dobro došao prijatelju!