Blagi su dodiri u mom krvotoku;
Zaglušenog cveta, što se ori.
Za pobedu nad životom u mom oku,
istrajno se, ova, pesma bori.
Odneguj, nežne kiše što svrbe,
dok koračam i poslednji metar;
Spavaj golo, podno moje grbe,
šaputanjem, pokriće te vetar.
Moje oči, uprte u zemlje sive;
To je reč što, nam, udove spaja.
Na dobrom glasu dok su žive,
ušećerene uši, konačnog kraja.
Ja nisam pesnik, već rečima pravim;
Od dece zagrobnog, cveća i šale.
Hvala vatri što umem da stavim,
pesmu u život i zvezde mu pale.
(Прочитано: 56 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.296.128 пута)