Još ponekad čitam tvoje verse
I smjer kazaljki srca želim vratiti
U nepovratno da se probude vatre
Što gorjele su u tvojim riječima:
Mirko, pokaži mi najstarije ulice
Sa kolijevkama novih vremena
Potražimo lampione sa sjajem
Mjesečevog srebrenika
Sjednimo na staru klupu
Izrezbarenu sudbinama
Zalutajmo u predgrađima
Novih nada i obećaj
Da ćeš mi pisati o pticama
Što gnijezde se u toplim
Njedrima tvoga grada
Povedi me u jesenju noć
I pusti da prepoznam stihove
Ispisane na tamnim
Prozorima tvoje sjete
Izlije li se tvoja idila u krajolike
koji će ostati iza snjegova
mi ćemo biti stvarni
i jedino onda ti se nepristojno
u rasutu kosu može ušuljati dah
moje pjesme
Povedi me u jesenju noć
plamen je tvojih riječi
u jedrima ekstatičnih lađa
i vlakovima koji su otputovali
zauvijek
ili sviće triježnjenje kad me
objašnjava bubnjanje tvoga pulsa
zrnevlje pjesničkih snova i glas
tvoga žubora:
Mirko, povedi me u jesenju noć…
