Sasvim lično . Evo me ovdje gdje jesam, i nisam tamo gdje bih volio biti, a voljeti i htjeti, nije isto! A htio sam, nije da nisam, kao što i sada volim sve ono što sam volio, samo jače! . I odlučih, kao, sve mi dodijalo pa digoh nogu kô ona žaba kad vidje potkivača! … Настави са читањем “Sasvim lično – Miro Beribaka”
Sasvim lično
.
Evo me ovdje gdje jesam,
i nisam tamo
gdje bih volio biti,
a voljeti i htjeti, nije isto!
A htio sam,
nije da nisam,
kao što i sada volim
sve ono što sam volio,
samo jače!
.
I odlučih,
kao, sve mi dodijalo
pa digoh nogu kô ona žaba
kad vidje potkivača!
I krenuh nesvjestan, da je vrijednije
ono što voljeh, dostižno ili nedostižno,
od bilo čega što sam htio,
htio i sustigao ili ne sustigao,
a ipak htio!
.
Krenuh, sve ruho na meni novo,
nove i cipele,
i torba nova,
a u torbu stavih tek neke sitnice
i hljeb preko pogače,
da mi se nadje, dug je put!
.
Pozdravih se i krenuh,
ne osvrćući se,
ne razmišljajući da, možda,
oca i majku vidim poslednji put!
I bio je!
Ne osvrnuh se,
a znao sam da su izašli
iza ćoška garaže,
da mi, brišuć suze dlanovima,
mahnu još jednom,
a ja se ne osvrnuh,
kao, teško mi otići!
.
Ne osvrnuh se, nesvjestan,
da brata gledam sada
i možda još jednom, dvaput,
ko zna kad!
.
Odoh, ne misleći
da korijen svoj ostavljam
da čami bez mene,
da trune u zemlji,
po kojoj sam koračao kao čovjek!
.
Rane svoje popljuvah,
pa ih sada popljuvane krijem,
da me ne otkriju,
da sam ja taj koji se
bez korijena sapliće svakim korakom,
o vlati trave, o dašak vjetra,
o svaki pogled nesusretljivih ljudi
koje svakodnevno srećem,
o sve beskorjene, poput mene,
koji su kao i ja
ostavili svoje korijenje,
da ga kiša zakišnjava
i da s vrha trune, sve dublje,
da ga nestaje
do najsitnije radosti
koje se sjetiti mogu!
.
Miro Beribaka
