Дан: 11. октобар 2007.

DVA PTA DNEVNO

Otvarač otvara

konzerva zjapi,

guta nas u sebe,

zatvarač pišti i šišti,

polako se zaklopi konzerva.

Zamor,

drndanje, cviljenje, brektanje.

Treskanje, truskanje,

stenjanje, kukanje.

Otvarač ponovo otvara,

pritisak sve veći.

U glavi

sve zuji i šumi.

Guma smrad.

ponovo šišti zatvarač.

Konzerva

zveči i škripi.

Vonj znoja i ustajalosti,

nozdrva nadražuje.

“Nazdravlje”!

reče neko,

dok dim oči štipa.

Otvarač otvori

i opet konzerva zjapi,

nove sardine prima.

BEZ TEBE SUTRA NE POSTOJI

Za mene,
bez tebe,
sutra ne postoji.
Vrata za povratak u juče
još izmislili ili
otkrili nisu.

Postoji samo danas,
ti i ja,
na suprotnim
stranama svijeta.
Postoje još
želja i čežnja,
san i nada.
A da li i za nas?

Postoji i ljubav!
O da,
to znam,
to osjećam.
Ljubav koju
telepatski vodimo
ti i ja.

Postoji i još nešto,
ogromno, teško,
nepremostivo za sada.
Postoji ta užasna,
ogromna, siva daljina
što horizont u maglu uvija.
Što boli i ubija.

Ali i misli lijepe,
nježne i mile.
Misli o tebi divnoj postoje.
O tebi nježnoj
i svježoj kao prva
zimska pahuljica,
što radosti čarolije
u bijelom donosi.

Postojiš ti u mom srcu
i postojaćeš
sve dok moje danas postoji,
sve dok ja postojim.
A s tobom i sutra postoji,
samo sa tobom
srno moja mila.

‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚