#1 Elegija :
Sastavih po koju reč u tišinu.
Beše mirno,kao i svakoga jutra,
Gledao sam je i mazio tiho,
I slušao kuda njena duša luta.
I beše tmurno,snegom pokriveno.
Ostavih po koju reč za kraj;
I zaplakah tiho,dok bledela je zora
Za nespokoj kojim pleni novi dan.
I poželeh da te nema više,
Dok ćutim otkriven,
Umoran od sunca,
I pitah se još jednom da li,
Kada dođe kraj,
Sve nestane posle jednog jutra.
#2 Ulica:
Gubio sam stih koji tebi predah
U sećanju ludom koji setu vrati
Gde je prosjaka kad ti najviše treba
Da baciš paru koju niko ne traži?
A i ona ne vidi se gde pada
Niti ko je baci,niti ko je gubi
Padala je često,gradila trotoare
Po kojima hodaše i normalni i ludi…
I poželeh da te vidim ponovo
I da ti kažem da ne lažem više
Kao nekada,
Ali sneg je počeo da se topi,
Jer ostadoh odavno
Praznih džepova.
#3 Strah:
Snegovi ublažiše moju ćutnju
Rasplamsaše se biseri od zime.
U ćutanju hladnome grejao sam dušu;
A sad se više i ne ponosim time.
I strah me da pogledam u nebo;
Reči su nesigurne u žutome krugu.
A ja i dalje hodam,tražeći sreću
Neprestano nailazeći na tugu.
Čeznem da ti čujem ime;
Ali znam da te sunce
Nekako sakrilo,
I ponekad se zapitam u sebi
Da li će biti kao što je
Nekada bilo.